Worm's claws

четвртак, 27. фебруар 2014.

**

**
Prizivam bezdane ostanka mučnog
u kom se sveti svjetovi tuku,
valjani  krik van praga kućnog
neće nadglasat’  tuge mi huku.
Sjeti me časak
mrtvoga zova
na noći i dane što uludo zjape,
kula od sjajnih dječijih snova
otrovi  sad su što u glavi cakle.
Bezboroje brojim do prestanka svega
unazad, naprijed, u nedogled, opet
oronuli odraz negdje tuda čeka,
da opravda tuđe a i moje bore.
Juče za sjutra, sada za juče,
vremenski lanci  rđavo stežu,
a sjenka i osmijeh tu na pragu kuće

suzom  i vriskom  šuplji svijet  vežu.



                                                                                                        *
Grebem.
Dok noktima razaram kožu iz koje 
želim izaći
mahnito cijedim krik
koji ćutim,
dok se grčim.
Tren,
samo taj uzdah vremena,
potreban za urlik.
Treba mi,
vrijeme koje se ne da
zauzdati kanapima,
ni satima,
već rukama
sklopljenim u zagrljaj.
Drhtaj,
njega trebam,
titraj svemira
tražim da gledam,
gdje nemire pretaču u jecaj.










****
Udahni me stihom,
izgovori
sve što ćutiš sebi,
dozvoli da igrom
riječi
izmjeniš muk
što  slijedim.
Izmami me pjesmom,
prošetaj rubom svoje usne,
dirni me ehom
da tebe od tebe samog uzmem.
Trgni me ritmom,
da laganu nosi me
 val što ga praviš,
udahni me stihom
da kad god me pustiš
znam gdje da se vratim.




*Rapsodija pakla


Pregrišću zgrčenu misao tvoju
dok čeličnom kandžom šibam ti um,
dronjke savjesti  što iznutra kolju
grabiš al nema nikoga tu
da spasi,
ni makne
od tebe  kopče mog groznog prelijepog zova,
da mrdneš,
nit kreneš
nikuda ne sm’ješ, krvnik sam  duše staroga kova.
Trčiš a stojiš, vezah te lancem,
gledaš a oči izvadi mrak,
krvariš pjesmu, i grebeš portret
pakla kojem lik si ti sam.

***

Vrati zemlji beskrajno lice

krv koju sišeš od rođenja njenu,
ne uzimaj ništa od svoje krivice
rođenjem svojim dužan si jednu
smrt da joj vratiš.

Ne rovi u zemljine bore.
Starost joj vječni predstavlja teret,
i ispod njene ispucale kore
životni leži i čedni kremen.

Taknuti nemoj izgreban  osmijeh
koji i dalje mami nam vrijeme
otrov i pitkost praviše omlet
vračeva drevnih i daše sjeme
što posija čovjek.

Zato vrati zemlji njeno lice,
isiši svoje sokove ljudske,
zalij joj bol, ublaži klice
bolesti ispod njene mrke ljuske.

Zarazi šume, o čovječe bjedni,
ukalja rijeku, razbolje vazduh,
živuljke zemlji istržeš smjelim
instinktom lovca što otkri barut.

Razumjevši  pohlepu svojega uma
zagadi blaga što njega liječe
naljuti planinu , umrije šuma
posija žal što zemlju steže,
k'o vječni teret.

Vrati joj lice!
Krv koju sišeš od rođenja njenu,
ne uzimaj ništa od svoje krivice
rođenjem svojim dužan si jednu

smrt da joj vratiš.

недеља, 01. децембар 2013.

Capture the moment

Kandže melanholije zarivene su u kožu mog bitisanja već duže vrijeme...Nisam sigurna kako se sa njima izboriti, i, da li uopšte treba da se borim. Umorna sam. Čelična konstrukcija mog bića odavno je ojačana legurom željeza mojih misli i betona moje otvorenosti za svijet.
I tu si ti.

Jednom sam ti rekla...Svoje najdublje istine ne umijem reći na glas...Nema ni potrebe, riječi uvijek najmanje govore.
Ali one su potrebne, meni su potrebne, jer su one zapravo ta spona i ta oštrica koja me uporno rastavlja i sastavlja...Razdirem komadiće svjesnosti i pretačem svoju unutrašnjost u ovih par rečenica, možda ne potpunih, ali suštinski razotkrivenih do kraja.
Ne tražim od ljudi da razumiju, a ti to tako prirodno radiš. Jednostavno razumiješ.
Svoju snagu izjednačavam sa krhkim pogledom upućenim tebi, nesvjesno, ali potpuno iskreno, kao da u odrazu tvojih zjenica vidim sebe-kao što i vidim.
Isklesana od iverja tuđih očekivanja, istkana prozirnim koncem želja koje nisu moje, a u ovoj epohi odrastanja srasla sa svojim manama, svjesno ih pokušavajući iskoristiti tako da postanu vrline, došla sam do tačke u kojoj sve ostavljam iza sebe.
Korijeni su truli, temelji porušeni. Ostali su zidovi. Ljuštura ispunjena vazduhom.
No, ma koliko bilo tako,  ta podvojena ličnost mene od ranije i mene od sada vodi zvijerske i krvničke ratove, praveći od mene svog roba.
Ishod ne znam, i nije vjerovatno da ću ga znati. Tmina me obuzima češće nego obično, a moje lice ište svjetlost. Isprazne sijenke minulog igraju mojim mislima, praveći od dana hodnike u kojima se vješto skrivaju i izlaze kada osjete svoju potrebu za pokazivanjem.
Proći će. Znam da hoće.
Nisam pesimist. Nikad nisam ni bila. Samo....Radim ono što najbolje umijem....Pokušavam da se vratim sebi, onome što sam nekada bila, tj. onome što je bilo najljepše i najiskrenije u meni...Podstičeš me na to. Nije čak ni tolika zadivljenost moja zbog svojih emocija prema tebi, koliko je ogromna sreća što postoji neko ko me inspiriše. I to baš sada, u ovom vremenu. Kada je to najteže.

Svoje najveće strahove prevazila sam u životu sama, najteže borbe vodila sa sobom, bila sama sebi motivacija i dželat, doživjela krah i reparaciju. Sada osjećam podršku. To su ta ćutanja koja su mi najdraža. Zagrljaj koji znači sigurnost, u ovom svijetu koji je toliko sitan da je beznačajan, a opet strašan jer ga um transformiše u aždaju koja proždrljivo hrli ka...meni.

петак, 25. октобар 2013.

Moonlight sonata

Pisano uz: sonata




Stani!
Ne kreći od početka.
Oni ne postoje.
Nisu potrebne uvertire. Godine iza tebe dovoljno govore.
Ti, ti...Ja?
Ko je ko, ko sam ja, ko ste svi vi...iskidana ličnost sastavlja se sjećanjima. A iskidan san...njemu nema spasa. Zamišljaš kako bi bilo...da je ovako ili onako..kad bi nekako bilo drugačije...
Nije drugačije! Da je moglo da bude bilo bi!
Ne razgovaraj sa sobom tako često. Odmori.
Pusti ljude da kažu, ima još ponešto da naučiš od njih.
Ne boli te ništa. To ti se samo čini. I to što plačeš ponekad, u kupatilu, dok ostali spavaju, to je privid...
Ne želiš da te čuju, nemaš im objašnjenje..Ne umiješ objasniti sebe, nikad nisi znala. Pa šta sad radiš? Ušivaš odjeke na trulu kožu jutra, jer je svaka prošla noć nagrizla i misao i lice.
Postaje tijesno.
Sve je tijesno.
Slika u glavi: gušiš se u sobi, ono kad imaš osjećaj da se prostorija smanjuje, i da će te spljoštiti.
Pritisci.
Očekivanja.
Nemiri.
Teret...
Teško je...guram svoju psihu u invalidskim kolicima..Rastrojenost krišti svakodnevno. Vidljivo je. A niko ne vidi. Zašto ne vidite?!

 Toliko toga prećutati...

I tastatura koja osjeća svaki jecaj, u kasne sate...
Prssti koji klize po slovima kao po dirkama klavira…Pauza, uzdah…Suza..
Stojim..ne znam šta…šta da kažem…ili uradim…ophrvana čudnim osjećanjem..Ništavilo…
Mnogo tame…a ja želim svjetlo…želim se istrgnuti od ove težine…ovog bola…pogrešnih odluka..pravih ljudi…nisu pravi…zamišljam da jesu…želim da budu…
Pjevam himne mračnim odajama u glavi. Melodija istine kandžijom takta bije po oronulom odrazu…sjenka je  tu. Ona i ja…same smo…
Pričam ti…Ne, ne govorim, ne slušaj riječi..pričam ti dodirom, i tonom..Pričam ti svim ostalim osim tim nesrećnim sklopom slova..koje je neko drugi sastavio za nas…jednako boli i juče i danas. Ma koliko kažu da je vrijeme lijek ono samo oblikuje uspomenu, samo čini da bude daleko to sjećanje koje razdire..Na zgarištima sebe kupiš pepeo tuđih ostataka…otiske nemoći koje nisi napravio sam…Gazi…Koračaj…Ne! Stani!
Opet muzika, dirke titraju, tako je lako…lako biti leptir…lako je biti bilo šta..ako samo dopustiš..osjeti tihi jecaj…
I budi..
Šta ti želiš? Šta očekuješ? Po prvi put se zapitaj šta si. Otrgni se..ne dopusti..ne dopusti da te raskomada savjest. Ne daj svijesti da plovi u podsvjesno…Budi nesvjest očeličena munjama koje oblikuju karakter stvaraoca…okani se ograda, ojačaj! Vrisni! Neka krik odliježe univerzumom..
U paralelnoj stvarnosti igraš se sa lutkama..i život je poput nježnih tonova sonate…
Vazduh je čist, i tvoje bezbrižne oči ne tumaraju ćorsokakom tražeći spas..
Kraj.
Tiše! Samo malo tiše…sporije udahni poslednju kap slobode. 
Stegni zagrljajem prošle dane, ne puštaj ih, jer to si ti iz djelića koje treba sašiti…jednom. Kad budeš spremna sa osmijehom dočekati sebe.poput majke na vratima..kad te ne vidi dugo, i  najtoplije pita ''Pa gdje si do sad''…I doprati te do stola, spremajući ti jelo koje voliš..A ti nju voliš! I voleći je sebe voliš…
Zavoli se…Napokon to uradi..
Skini masku, zguli je sa lica, jer je srasla. Bršljenima godina uplela se u tvoju kožu. Biljka koju ne zalivaš umire kad-tad.

Pssssst. Neko donosi kap.

субота, 19. октобар 2013.

Nestaneš da opet rodiš se negdje

Voljela bih kada bih mogla da kucam brzinom svojih misli. Često odbljesci prošlosti vape da izađu van...No ih nekako uvijek potisnem. Ne zaboravim, samo je teško pustiti ih.
Greške zagrebu kožu, i ne tako rijetko plačem krv. Ne onu vidljivu, već bezbojni sok godina, koji nosi sve sem rješenja.
I svima sve to djeluje normalno. Lutati u vrtlogu, bezglav i goloruk, brišući suzu, jednu jedinu. Jer samo je prva suza zbog sebe, sve ostale isplačeš zbog drugih. Plačemo jer smo rođeni, rekoše, plačemo jer ćemo umrijeti, rekoše, a niko ne reče šta je to između ta dva plača. Je li bol privid ili se okujemo bezobličjem dana samo da život prođe u iluzijama smislenosti...
Hiljade lica leluja kroz vijuge. Zapamćenih i zamagljenih. Udaraju jako u membranu dobroćudnog. Ćudljivi pogledi oslijepe nemire, pa mirno klimaš glavom dok zakopaju te živog. Kucaju ti kolčeve u oči nevine, jer ne smiješ vidjeti  čudovište-istinu. 
Laž je mekana i pitka...
Plitka je...

U dubokom se većina udavi. Stoga ostanite u plićaku.
Uvale su rajske al' usjeci razdiru, džaba moći, stabilnost i pamet.
Dok moždani talasi biju po obali ljudskosti teško da ostaćeš živ.
Zato smiri strasti, budi tih. Tišina je dobra. 
Jedino ona zna. Guta te.
Bestežinsko stanje, ah, mir.

Vrištiš glasom koji ne čuje niko, zamagljen poput tih istih hiljadu lica. Progutan i udavljen, dok misliš da živiš, zakopan ležiš u moru ničega.

Gledaš očima koje nemaš.

Duboko se nakloniš svemu što je ostalo, istrgneš rukom pješčani srčani sat. 
Nestaneš da opet rodiš se negdje. Kao ptica, kao vjetar... 
K'o tišina i krik. Odbljesni u vremenu, odgurni čaure, razderi oblike!
Progutaj se, da ne gutaju drugi, jer otrovan si teret na neljudskim plećima.


среда, 02. октобар 2013.

Drugi put

Sve je mnogo čudno. Probudiš se jednog jutra i jednostavno ukapiraš da sve što si imao u glavi prosto nije ni nalik  realnoj situaciji. A zaklela bih se da je istina.
Haha, kletve, ličim na onu podrugljivu babu, koja jedva hoda no uspije izmigoljiti pogled na kesu u ruci, bilo čijoj. Nije važna udaljenost, preciznost snajpera kada su u pitanju seoski ''tračevi'' i prolaznici.
Nikad mi nije išlo pisanje dnevnika, jeste da ova elektronska igračkica dođe kao neki kolektor misli, ali svakako, nije to forma koju bih ja smatrala podobnom. Mada, kad bolje razmislim, sama određujem kako i šta pišem.
To pokušavam rastumačiti, zašto nemam predstavu.
Svi ste loši glumci! Eto vam sad! Ne umijete da održite najjednostavniju i najjeftiniju od svih iluzija, a kamoli da prerastete u nadrealnost.
I šta fali mom djetinjastom izrazu?
Makar nema fasadu od pudera.
Pitala bih i za izraze još mnogih, no vam se u ime ostalih ne smijem obraćati.

Tebi pričam ,jeste, tebi.
Velika se djela srame izvitoperenosti tvojih grimasa, čudiš se?
Pa ako trebaš objašnjenje, na pravom si mjestu.
Ili nisi.
Pronađi se. Ili nemoj.

--Uče te da je život ''stvar TVOG izbora''.
Zapitaj se čiji je tvoj izbor.--

Poznata vam je ova priča?
Nečiji sigurno jeste.

Eh, vraćam se na početak, tako se ja probudim jednog jutra....Bla bla bla...
A šta ako sam cijeli svoj život sanjala? Ako je već sve okrenuto naglavačke možda sam sa druge strane ogledala. Možda negdje čekam da pređem u svoju drugu stvarnost jer prva ne postoji, možda život ne postoji, možda smo svi mrtvi život pa umiremo rođenje.
Možda.
Flešbek.
Mnogo tuđica, mnogo žargona, nema poetike, nema filozofije. Jesam li jutros popila kafu pitam se?
Moguće da nisam. Biće da zbog toga neuroni skaču i šalju prstima potpuno nepovezane komande.
Nekakav trans u svakom slučaju. Nepredviđeno stanje.
Mirujem.
Ćutim.
Citirala bih sad jednog pisca, no ne želim mu prljati misao.
Možda, ali drugi put.

недеља, 29. септембар 2013.

“Off with their heads!”

Raspad sistema.
Bukvalno.
Ne, nije politička priča, postoji u ovoj našoj miloj državi i još po koji sistem osim vašeg bavljenja svim i svačim osim onim što treba.
“Off with their heads!” 
Nervni sistem mi se raspada. Nakon više litara alkohola počnete da se ponašate deformisano, da ne govorim o izgledu. Čudna je stvar koliko dosada i lijenost mogu biti ubitačna kombinacija. A ništa se značajno nije promijenilo, niti su ti sati ''rada'' donijeli neku posebnu radost ili zanimaciju. A valjda je to svrha čitave te galame oko alkoholisanja. Nije li, jeste li, da li je pravilno napisano, ma nije me briga. Danas mogu šta hoću jer sam ja ja. Mogu jednako i sjutra. Ha! Mogu!
Skačući sa teme na temu, jer mi odavno nije bilo reda u glavi, nastavljam sa skroz drugom pričom. A svaka liči na onu prethodnu, valjda to zovu stil.
Vršljam po 21-ogodišnjoj svesci zvanoj mozak i ne uspijevam pronaći nijednu misao koja bi smisleno predstavila ovaj haos. Kreativni neredi su drugo, besmisao je samo maska kojom  prikrivaš stvarna značenja, a tvoj raspored (ili ne raspored)  je tvoja originalnost. Pa valjda to dođe logično, to nešto, kakvo god da je, je tvoje, i savršeno se snalaziš.
Dok ovaj narod oko mene, fakultetski obrazovan (napominjem sebe da  koji redak posvetim tome), vodi debate oko toga šta valja a šta ne,  bujica ništavila navalila je preko pleća većine koja se bori svojim mišljenjem a ne ograničeno-podobnim definicijama. Kažu da i za to treba imati stila.
Ja se ne bih usaglasila, ali što meni  moja majka kaže ''Sine, šta te ko pita''.
Zato lijepo iskoristi čovjek prednosti svog ''neobrazovanja'' i ''neznanja'' (jer ono, ako nisi upisao fakultet ti nisi pametan), i počne prosipati svoje neznanje koje često može biti šamar ''obrazovanim''-a.
Još uvijek se hvatajući za oglodalu kost čojstva i junaštva jedino što dobijete na kraju je to Č na početku  (sad bi slijedio neki vic o ČakU Norisu,ali sam dozlogrdila sa zagradama).
Kapitalizam tuče po glavi dok radni narod  zarađuje ispijajući kafe po centru.
Stil života, tako kažu, hah.
Svaka generacija iznjedri  toliko ljudi koji imaju stila da prosto eto, ne znam više zašto nas ne proglase najdivnijima na planeti.
Ja ću svoj ponijeti na Mars. Čeka me voz, znate, putujem ''sa stilom''. 
Дошло је до грешке у овом гаџету