Capture the moment

Kandže melanholije zarivene su u kožu mog bitisanja već duže vrijeme...Nisam sigurna kako se sa njima izboriti, i, da li uopšte treba da se borim. Umorna sam. Čelična konstrukcija mog bića odavno je ojačana legurom željeza mojih misli i betona moje otvorenosti za svijet.

I tu si ti.

Jednom sam ti rekla...Svoje najdublje istine ne umijem reći na glas...Nema ni potrebe, riječi uvijek najmanje govore.

Ali one su potrebne, meni su potrebne, jer su one zapravo ta spona i ta oštrica koja me uporno rastavlja i sastavlja...Razdirem komadiće svjesnosti i pretačem svoju unutrašnjost u ovih par rečenica, možda ne potpunih, ali suštinski razotkrivenih do kraja.

Ne tražim od ljudi da razumiju, a ti to tako prirodno radiš. Jednostavno razumiješ.

Svoju snagu izjednačavam sa krhkim pogledom upućenim tebi, nesvjesno, ali potpuno iskreno, kao da u odrazu tvojih zjenica vidim sebe-kao što i vidim.

Isklesana od iverja tuđih očekivanja, istkana prozirnim koncem želja koje nisu moje, a u ovoj epohi odrastanja srasla sa svojim manama, svjesno ih pokušavajući iskoristiti tako da postanu vrline, došla sam do tačke u kojoj sve ostavljam iza sebe.

Korijeni su truli, temelji porušeni. Ostali su zidovi. Ljuštura ispunjena vazduhom.

No, ma koliko bilo tako,  ta podvojena ličnost mene od ranije i mene od sada vodi zvijerske i krvničke ratove, praveći od mene svog roba.

Ishod ne znam, i nije vjerovatno da ću ga znati. Tmina me obuzima češće nego obično, a moje lice ište svjetlost. Isprazne sijenke minulog igraju mojim mislima, praveći od dana hodnike u kojima se vješto skrivaju i izlaze kada osjete svoju potrebu za pokazivanjem.

Proći će. Znam da hoće.

Nisam pesimist. Nikad nisam ni bila. Samo....Radim ono što najbolje umijem....Pokušavam da se vratim sebi, onome što sam nekada bila, tj. onome što je bilo najljepše i najiskrenije u meni...Podstičeš me na to. Nije čak ni tolika zadivljenost moja zbog svojih emocija prema tebi, koliko je ogromna sreća što postoji neko ko me inspiriše. I to baš sada, u ovom vremenu. Kada je to najteže.

Svoje najveće strahove prevazila sam u životu sama, najteže borbe vodila sa sobom, bila sama sebi motivacija i dželat, doživjela krah i reparaciju. Sada osjećam podršku. To su ta ćutanja koja su mi najdraža. Zagrljaj koji znači sigurnost, u ovom svijetu koji je toliko sitan da je beznačajan, a opet strašan jer ga um transformiše u aždaju koja proždrljivo hrli ka...meni.

Moonlight sonata

Pisano uz: sonata




Stani!

Ne kreći od početka.
Oni ne postoje.
Nisu potrebne uvertire. Godine iza tebe dovoljno govore.
Ti, ti...Ja?
Ko je ko, ko sam ja, ko ste svi vi...iskidana ličnost sastavlja se sjećanjima. A iskidan san...njemu nema spasa. Zamišljaš kako bi bilo...da je ovako ili onako..kad bi nekako bilo drugačije...
Nije drugačije! Da je moglo da bude bilo bi!
Ne razgovaraj sa sobom tako često. Odmori.
Pusti ljude da kažu, ima još ponešto da naučiš od njih.
Ne boli te ništa. To ti se samo čini. I to što plačeš ponekad, u kupatilu, dok ostali spavaju, to je privid...
Ne želiš da te čuju, nemaš im objašnjenje..Ne umiješ objasniti sebe, nikad nisi znala. Pa šta sad radiš? Ušivaš odjeke na trulu kožu jutra, jer je svaka prošla noć nagrizla i misao i lice.
Postaje tijesno.
Sve je tijesno.
Slika u glavi: gušiš se u sobi, ono kad imaš osjećaj da se prostorija smanjuje, i da će te spljoštiti.
Pritisci.
Očekivanja.
Nemiri.
Teret...
Teško je...guram svoju psihu u invalidskim kolicima..Rastrojenost krišti svakodnevno. Vidljivo je. A niko ne vidi. Zašto ne vidite?!

 Toliko toga prećutati...

I tastatura koja osjeća svaki jecaj, u kasne sate...
Prssti koji klize po slovima kao po dirkama klavira…Pauza, uzdah…Suza..

Stojim..ne znam šta…šta da kažem…ili uradim…ophrvana čudnim osjećanjem..Ništavilo…

Mnogo tame…a ja želim svjetlo…želim se istrgnuti od ove težine…ovog bola…pogrešnih odluka..pravih ljudi…nisu pravi…zamišljam da jesu…želim da budu…

Pjevam himne mračnim odajama u glavi. Melodija istine kandžijom takta bije po oronulom odrazu…sjenka je  tu. Ona i ja…same smo…

Pričam ti…Ne, ne govorim, ne slušaj riječi..pričam ti dodirom, i tonom..Pričam ti svim ostalim osim tim nesrećnim sklopom slova..koje je neko drugi sastavio za nas…jednako boli i juče i danas. Ma koliko kažu da je vrijeme lijek ono samo oblikuje uspomenu, samo čini da bude daleko to sjećanje koje razdire..Na zgarištima sebe kupiš pepeo tuđih ostataka…otiske nemoći koje nisi napravio sam…Gazi…Koračaj…Ne! Stani!

Opet muzika, dirke titraju, tako je lako…lako biti leptir…lako je biti bilo šta..ako samo dopustiš..osjeti tihi jecaj…

I budi..

Šta ti želiš? Šta očekuješ? Po prvi put se zapitaj šta si. Otrgni se..ne dopusti..ne dopusti da te raskomada savjest. Ne daj svijesti da plovi u podsvjesno…Budi nesvjest očeličena munjama koje oblikuju karakter stvaraoca…okani se ograda, ojačaj! Vrisni! Neka krik odliježe univerzumom..

U paralelnoj stvarnosti igraš se sa lutkama..i život je poput nježnih tonova sonate…

Vazduh je čist, i tvoje bezbrižne oči ne tumaraju ćorsokakom tražeći spas..

Kraj.

Tiše! Samo malo tiše…sporije udahni poslednju kap slobode. 

Stegni zagrljajem prošle dane, ne puštaj ih, jer to si ti iz djelića koje treba sašiti…jednom. Kad budeš spremna sa osmijehom dočekati sebe.poput majke na vratima..kad te ne vidi dugo, i  najtoplije pita ''Pa gdje si do sad''…I doprati te do stola, spremajući ti jelo koje voliš..A ti nju voliš! I voleći je sebe voliš…

Zavoli se…Napokon to uradi..

Skini masku, zguli je sa lica, jer je srasla. Bršljenima godina uplela se u tvoju kožu. Biljka koju ne zalivaš umire kad-tad.

Pssssst. Neko donosi kap.

Nestaneš da opet rodiš se negdje

Voljela bih kada bih mogla da kucam brzinom svojih misli. Često odbljesci prošlosti vape da izađu van...No ih nekako uvijek potisnem. Ne zaboravim, samo je teško pustiti ih.

Greške zagrebu kožu, i ne tako rijetko plačem krv. Ne onu vidljivu, već bezbojni sok godina, koji nosi sve sem rješenja.

I svima sve to djeluje normalno. Lutati u vrtlogu, bezglav i goloruk, brišući suzu, jednu jedinu. Jer samo je prva suza zbog sebe, sve ostale isplačeš zbog drugih. Plačemo jer smo rođeni, rekoše, plačemo jer ćemo umrijeti, rekoše, a niko ne reče šta je to između ta dva plača. Je li bol privid ili se okujemo bezobličjem dana samo da život prođe u iluzijama smislenosti...

Hiljade lica leluja kroz vijuge. Zapamćenih i zamagljenih. Udaraju jako u membranu dobroćudnog. Ćudljivi pogledi oslijepe nemire, pa mirno klimaš glavom dok zakopaju te živog. Kucaju ti kolčeve u oči nevine, jer ne smiješ vidjeti  čudovište-istinu. 

Laž je mekana i pitka...

Plitka je...

U dubokom se većina udavi. Stoga ostanite u plićaku.

Uvale su rajske al' usjeci razdiru, džaba moći, stabilnost i pamet.

Dok moždani talasi biju po obali ljudskosti teško da ostaćeš živ.

Zato smiri strasti, budi tih. Tišina je dobra. 

Jedino ona zna. Guta te.

Bestežinsko stanje, ah, mir.

Vrištiš glasom koji ne čuje niko, zamagljen poput tih istih hiljadu lica. Progutan i udavljen, dok misliš da živiš, zakopan ležiš u moru ničega.

Gledaš očima koje nemaš.

Duboko se nakloniš svemu što je ostalo, istrgneš rukom pješčani srčani sat. 

Nestaneš da opet rodiš se negdje. Kao ptica, kao vjetar... 

K'o tišina i krik. Odbljesni u vremenu, odgurni čaure, razderi oblike!

Progutaj se, da ne gutaju drugi, jer otrovan si teret na neljudskim plećima.

Drugi put

Sve je mnogo čudno. Probudiš se jednog jutra i jednostavno ukapiraš da sve što si imao u glavi prosto nije ni nalik  realnoj situaciji. A zaklela bih se da je istina.
Haha, kletve, ličim na onu podrugljivu babu, koja jedva hoda no uspije izmigoljiti pogled na kesu u ruci, bilo čijoj. Nije važna udaljenost, preciznost snajpera kada su u pitanju seoski ''tračevi'' i prolaznici.
Nikad mi nije išlo pisanje dnevnika, jeste da ova elektronska igračkica dođe kao neki kolektor misli, ali svakako, nije to forma koju bih ja smatrala podobnom. Mada, kad bolje razmislim, sama određujem kako i šta pišem.
To pokušavam rastumačiti, zašto nemam predstavu.
Svi ste loši glumci! Eto vam sad! Ne umijete da održite najjednostavniju i najjeftiniju od svih iluzija, a kamoli da prerastete u nadrealnost.
I šta fali mom djetinjastom izrazu?
Makar nema fasadu od pudera.
Pitala bih i za izraze još mnogih, no vam se u ime ostalih ne smijem obraćati.

Tebi pričam ,jeste, tebi.
Velika se djela srame izvitoperenosti tvojih grimasa, čudiš se?
Pa ako trebaš objašnjenje, na pravom si mjestu.
Ili nisi.
Pronađi se. Ili nemoj.

--Uče te da je život ''stvar TVOG izbora''.
Zapitaj se čiji je tvoj izbor.--

Poznata vam je ova priča?
Nečiji sigurno jeste.

Eh, vraćam se na početak, tako se ja probudim jednog jutra....Bla bla bla...
A šta ako sam cijeli svoj život sanjala? Ako je već sve okrenuto naglavačke možda sam sa druge strane ogledala. Možda negdje čekam da pređem u svoju drugu stvarnost jer prva ne postoji, možda život ne postoji, možda smo svi mrtvi život pa umiremo rođenje.
Možda.
Flešbek.
Mnogo tuđica, mnogo žargona, nema poetike, nema filozofije. Jesam li jutros popila kafu pitam se?
Moguće da nisam. Biće da zbog toga neuroni skaču i šalju prstima potpuno nepovezane komande.
Nekakav trans u svakom slučaju. Nepredviđeno stanje.
Mirujem.
Ćutim.
Citirala bih sad jednog pisca, no ne želim mu prljati misao.
Možda, ali drugi put.

“Off with their heads!”

Raspad sistema.

Bukvalno.

Ne, nije politička priča, postoji u ovoj našoj miloj državi i još po koji sistem osim vašeg bavljenja svim i svačim osim onim što treba.

“Off with their heads!” 

Nervni sistem mi se raspada. Nakon više litara alkohola počnete da se ponašate deformisano, da ne govorim o izgledu. Čudna je stvar koliko dosada i lijenost mogu biti ubitačna kombinacija. A ništa se značajno nije promijenilo, niti su ti sati ''rada'' donijeli neku posebnu radost ili zanimaciju. A valjda je to svrha čitave te galame oko alkoholisanja. Nije li, jeste li, da li je pravilno napisano, ma nije me briga. Danas mogu šta hoću jer sam ja ja. Mogu jednako i sjutra. Ha! Mogu!

Skačući sa teme na temu, jer mi odavno nije bilo reda u glavi, nastavljam sa skroz drugom pričom. A svaka liči na onu prethodnu, valjda to zovu stil.

Vršljam po 21-ogodišnjoj svesci zvanoj mozak i ne uspijevam pronaći nijednu misao koja bi smisleno predstavila ovaj haos. Kreativni neredi su drugo, besmisao je samo maska kojom  prikrivaš stvarna značenja, a tvoj raspored (ili ne raspored)  je tvoja originalnost. Pa valjda to dođe logično, to nešto, kakvo god da je, je tvoje, i savršeno se snalaziš.

Dok ovaj narod oko mene, fakultetski obrazovan (napominjem sebe da  koji redak posvetim tome), vodi debate oko toga šta valja a šta ne,  bujica ništavila navalila je preko pleća većine koja se bori svojim mišljenjem a ne ograničeno-podobnim definicijama. Kažu da i za to treba imati stila.

Ja se ne bih usaglasila, ali što meni  moja majka kaže ''Sine, šta te ko pita''.

Zato lijepo iskoristi čovjek prednosti svog ''neobrazovanja'' i ''neznanja'' (jer ono, ako nisi upisao fakultet ti nisi pametan), i počne prosipati svoje neznanje koje često može biti šamar ''obrazovanim''-a.

Još uvijek se hvatajući za oglodalu kost čojstva i junaštva jedino što dobijete na kraju je to Č na početku  (sad bi slijedio neki vic o ČakU Norisu,ali sam dozlogrdila sa zagradama).

Kapitalizam tuče po glavi dok radni narod  zarađuje ispijajući kafe po centru.

Stil života, tako kažu, hah.

Svaka generacija iznjedri  toliko ljudi koji imaju stila da prosto eto, ne znam više zašto nas ne proglase najdivnijima na planeti.

Ja ću svoj ponijeti na Mars. Čeka me voz, znate, putujem ''sa stilom''. 

Umjesto štampane zahvalnice, može post? :)

Ne može ništa na silu. Eto. Već pola sata pokušavam krenuti sa nekim od onih mojih filosofskih uvoda, da bih, kako-tako ispala objektivna, ali ne ide. Ovog puta nema trećih lica u priči.

Osjećam se ponosno danas. Zapravo, taj osjećaj me prati od juče, no sad kulminira nakon što sam sastavila cijeliu sliku u glavi.

Mnogi ljudi ne gledaju na taj 22. Septembar  kao na nešto posebno. Još jedan dan u Podgorici. Vrućina koju neki vjetar koliko-toliko kontroliše, obaveze, fakultet, vikend…Sve je kao i obično.

Ali nije bilo.

Više od pet sati plesanja i rimovanja, bboyevi i MC-jevi jedni uz druge, igraju, piju, smiju se, upoznaju se…Nevjerovatna emocija, a dan prije toga mislite ‘’Aooo, nikog neće biti’’.

Ovdje nema poetičnih rečenica, nekih prelijepih zaključaka koje ćete citirati, već samo jedno veliko HVALA onima koji su bili dio svega ovog.

Nekako uvijek kada pomenu dešavanja u hip hopu misle na nastupe, ne sluteći (da li zbog neinformisanosti ili zanemarivanja ne znam) da je to samo jedna strana kompleksnosti  ovog polja. Hoću reći ove kulture.  Jer on to jeste!

Battle i freestyle, pokret I riječ;  muzika.

Izraziti sebe…čeličiti svoje vještine, a opet, zagrliti ''protivnika'' i sa njim popiti pivo..U sportu to nazivaju fer play, ja to zovem:  dokaz.

Podgorica je tog dana bila dokaz da nas ima više nego ikad.

Svaki element hip hopa živi negdje po ćoškovima ove naše male države, tog dana je svaki ponaosob a svi zajedno disao, pokazujući da su se našli.

Takt. Takt.

Koraci plešućih sjena još koji tren oduzimaju dah. Ovo parče pozornice što me okružuje uskoro će opet postati samo hladni zidovi, i ovaj zvučnik koji je na izdisaju, glaska se, upozorava na novi izdatak. Uf.

Poslednji rifovi gitare, šturi trzaj,kraj.

Idemo ispočetka.

Ustajem da skuvam ko zna koju kafu, namještam kauč, da bih, za promjenu, djelovala sebi pedantnije, dan kao svaki drugi. Makar je tako izgledalo.

 S vremena na vrijeme zaboravim da varka rutine zapravo nema veze sa realnim stanjem,  makar  danas imam više buba u stanu nego juče. (Insektoubica u slobodno vrijeme govori sa ove strane). Izgužvana košulja za posao, eee do đavola, pegla-opštepoznato korisni predmet, u mojoj interpretaciji strašna zvijer koja  juri da joj budem drugarica ne bi li me uvela u kolotečinu korisnosti. Opet ću da je ignorišem, nije mi preša za njom.

Ispijam svoj eliksir života, doduše gorak, al i  dalje prijatan, praveći masakr,( možda  ‘’bacim’’ neku bubicu na roštilj) razmišljajući o bezbroju  gluposti koje  treba da uradim. Danas mi se ne radi ništa, možda sve i ostavim za neki drugi dan, ili godinu možda.

Takt. Takt. Nota. Ah, melodija svakodnevice. Često ne prija ali je danas meracka. Znate, ponekad stvarno valja biti samo obično stvorenje koje kosmosu ne pridaje  nikakav značaj. Niti očekuje dobit.

Biti samo nit koja titra na vjetru vremena, sam u sebi i sobom okružen.

Vraćam se sobi, i sebi. Zatvaram vrata. I prozore. Telefon  na off.

Pećinski čovjek je živio teško. No danas želim pećinu, čini mi se da su ta vremena bila srećnija.

                         Curtain is down.

Kriva je duga

Vidite, kriva je duga.

Ne, nije zbog kojekakvih ljudi  homoseksualnost postala glavna tema ovodnevnih priča, niti je cilj države da ispravlja 'krive drine'. Još manje je kriv taj čovjek koji žudi za obnaženim čovjekom, ili žena čije je dijete za oca imalo majku, baš kao u seriji. Nikako nije zbog toga. 

Lijepo su nam rekli, još kad smo bili djeca, ''ako prođeš ispod duge promijenićeš pol'', eto zašto vam ulicama paradiraju tete sa pišama, i muškarci sa karminom. 

Kakva bolest? To je jednostavno mogućnost metamorfoze. Evoluiramo. Ha! 

Psihološki poremećaj je još manje dijagnoza. Znam ja da nervni završeTci imaju zlih planova, no je ovdje riječ o prostom prolazu. Jurili su dugu, stigli je i prošli.

      KrenuLA s jednog kraja pa je stigAO na drugi.

Eto, čak su i u divnoj drevnoj Grčkoj znali za 'tajnu'. Ma, oduvijek je tako, no se samo nekada manje a nekada više obrati pažnja. P A Ž NJ A! E, to žele i sa dugom i bez duge. Svi. Okoristiti se od nje na svaki mogući način, u ljudskoj je prirodi da tako funkcioniše.

Neko se rodi ispod duge valjda, pa ako krene na jednu stranu postaje ovakav, a ako pak krene na drugu postane ovakva. Konfuzno bude sve to, ali je tako.

Naučnici, filozofi, mađioničari, novinari, psiholozi, sociolozi, alapače, poslanici, homoseksualci, podrško, huligani, svi vi pričajte, ali znajte, kriva je duga. Djeci je tako rečeno, a ona nikad ne lažu.

Odraz

Ne znam. Ne zanima me. Uistinu, možda me i zanima, ali to nije važno. Kome je bitno šta je.

No, previše me nervira taj zvuk, taj pomahnitali zov, tišina koja krišti

 >>Dooođiii<<.

Uh, ma samo ću provjeriti, samo otvoriti još jednom, pa šta bude.

Mrak je unutra, i dva svjetla. Kao neke oči, ali čudne, nekako tuđe. Svaki put se zapitam čije li su.

Haos, potpuni. Hvatam ih kako migolje baš tu, ispod prašine u ormaru. (Ne čistim taj ormar, znate, nema u njemu ništa moje. Osim tih svjetlećih čestica koje mi ponekad otmu nervni impuls.)

Čudna je priča o licima. Ružnim, lijepim, prvim, drugim, trećim. I ta tišina koju ne podnosim, čuje se tako jasno:   

 >>Nelagodnost istkana na tebi dok se čudiš, heh, crtam je osmijehom s ove strane. Kriješ li se? Pa našao sam te! Zar si mislila da možeš otići. Teško da ćeš ikada moći.<< 

<<Stani!>>,

 rekoh tom odrazu ispod prašine,

 <<Natrag! Samo uđi opet. Tu nema svjetla, nema ničeg. Rekoh ti, ničeg za mene, ali tebi je sve tu. I ne pomišljaj da će te  tužna grimasa izvući. Ne pripadaš ovamo. Ovdje se svakoga jutra boje kupaju u mirisima zemlje, a zraci sunca isijavaju ljepotu iz prolaznika. Miris kafe mami čak i onu dosadnu muvu koju već danima štedim. Nije joj vrijeme da mre, valjda sam postala mekša sa godinama. Zato nazad u ormar, otpratiću te. Bolje da budem sigurna da ćeš ostati tu još duuugo.  Ne zagovaraj me. Ne smijem te gledati. Zagovaraćeš me još koji sat, a nemam vremena. U poslednje vrijeme  baš nemam kada posvetiti se tebi. Stalno sam u žurbi. Nekad ću već stići. Možda nikad. Sad sam zauzeta. Čeka me toliko očekivanja za ispuniti. >>

Grizla me je savjest, bilo mi je lakše da samo vratim sve na staro, a opet, nije mi dalo mira to što se dešava. Jezivo je. Ali stvarno.

<<Čuvaj se>>,

 rekoh mu,

 << a paziće te i to što si ovdje izolovan. Staraću se o tebi, obećavam, jeste da te zapostavim često, no ti znaš da je to sve za dobrobit ostatka. Ostatka mene. Sad stvarno idem.>>

I eto. Ostavih ga tamo. Sam. Ne, ne zanima me. Kome je bitno. To je samo glupo ogledalo. Jedino u koje skoro nikad ne pogledam. Pitam se...Ma ne. Ne pitam, ne smijem da se pitam. Dan je kratak. Imam još puno za učiniti.  A opet me prati to lice, lice ničega, jer se ne sjećam odraza, al' boli kao da ga znam oduvijek. Ta priča, previše je zbunjujuća, naličje i lice, hm....Kasnije ću o tome...

Divni danE, još jedan u nizu , evo me, stižem!

Nije žvaka za junaka

Elita kao pojam se vrlo često upotrebila ovih dana u mom prisustvu. Od pamtivjeka ljudi žele biti ''neko'', no  sadašnji kontekst tog 'aristokratskog', izazvao je neku vrstu žaljenja u meni, makar mi se čini tako.

''A taj ti ima para jadna, klasa je to, ne plekaj se đe ti nije mjesto i radi šta ti se reče'', ovaj scenario, poznat mnogima odigran je, po ko zna koji put, prije nekoliko dana. 

Ljudi sa parama imaju običaj latiti se posla o kojem nisu nikada ništa znali (ili znaju sve, jer slušaju ovoga i onoga) i krenu stvarati sebi što veličanstvenije podvige po kojima će ih ljudi prepoznati, jer to su oni-oni koji imaju i mogu. Priča o tom djelu krene prije njegovog samog stvaranja, jer, podrazumijeva se, svi moraju govoriti o tome, ego se mora hraniti tonama zluradih jezika ili pak onih koji će odjednom novoopjevane smatrati svojim bliskim i dobrim prijateljima. Pare svašta rade. No znate kako kažu stari-nije žvaka za seljaka. Kada bolujete od kompleksa niže vrijednosti  ( a mnogo ih je), posjedujete kapital i, na žalost moć da zbog posjedovanja istog mnogi ljudi zavise od vas, nije vam dovoljno, na drugima liječite frustracije a žeđ za dokazivanjem (uz minimalne troškove, jer avaj, bolje izmaltretirati radnika kom to nije posao da završi stvar nego platiti profesionalca da završi sve) postaje ogromna. Zanimljivo koliko se zapravo mnogi moćnici boje intelekta. Vjerujem da je zbog toga što pružaju otpor mnogo žustrije i češće nego igračke (tako ću nazvati ovu nesretnu sirotinju koja se boji istupiti) kojima barataju kako im volja.

  Prefinjen lokal, u kom boce najskupljeg vina leže po podu poluprosute, egzotična jela koja naša draga ''viša klasa'' konzumira  grokćući dok cigančići čekaju iza vrata da im neko da sitniš, i kraj scenarija: veliki On, koji je doveo svoje ugledno društvo, potrudivši se da, pošto će naravno platiti račun, oni govore koliko je uzvišen. Potpisuje račun od više stotina eura (firma će to platiti), i ne ostavivši bakšiša konobaru, sa osmijehom pravog 'gospodina sa stilom', izlazi.

Razmišljajući dugo o onome čemu svjedočih ganuto pružih pogled ka knjizi u kojoj davno pročitah da je ''aristokratija vladavina najboljih'', onih koji su status zaslužili junaštvom. Ostah u nedoumici da li da ispravim svoju baku idućeg puta i kažem joj, nije žvaka za junaka.

Staro gvožđe

Nova škola, stara škola, ma, vječna rasprava šta je bolje.  Decenije donose prevrate u svakom aspektu, pa ni umjetnost nije izuzetak. E sad šta ona suštinski sve obuhvata,  zaobići ću, nije to tema kojoj posvećujem redke.

Razmišljala sam puno o tome zašto je nekad bilo bolje ( jer, usaglasili se sa mnom ili ne, manje-više činjenica  je da su minule decenije ostavile više kvalitetnijih stvari nego sve ove moderne kad zbrojiš), i prošlo mi je kroz glavu samo jedno-standard.

Što je valjda i logično. Svjedoci smo da se svakodnevno stanje pogoršava.

Prvo su nas učili da su hipici užasni, pa da su super, pa su nam bili super, i  sve tako u nedogled. Prije pet godina grozili su se ljudi koji piju i provode vrijeme po parkova' (kako kod nas kažu), a sad je jednostavno neophodno da budeš ''klošar'' jer je to kul.

''Prošetaš'' na you tube-u kroz muziku '80-tih i vidiš da je  stil i ponašanje tih ljudi ostao  najviše, ako ne i jedino u ponašanju generacija naših roditelja.

Onda dolaze kobne '90te...I tu priču svi znate.

Da se manem hronologije, poenta: Industrija zabave raste, narod kalupe, da budu što sličniji, znači svi imaju stav svih, ukusi su slični ili ako nisu naći će načina da kvalitet različitosti bude isti.

Novi načini školovanja, društvene mreže, sve je podređeno tome da čovjek što manje upotrebljava svoj mozak, i zato će na primjer, današnje dijete da bude jedino zainteresovano da ima novi tweet o nekom spektakularnom muškarcu/ženi ili koncertu nego što će ''zamarati'' uši dubokoumnim tekstovima.

Uvijek su ljudi išli linijom manjeg otpora, to je neosporno, ali je, kako odmiču dani, sve više izraženo. I šta očekivati od tako odgojenih osim da stvaraju  umjetnost u domenu svojih shvatanja?

Definicija kvaliteta se promijenila, nekad je bilo što bolje, danas što više i jednoličnije.

Kalupi, kalupi. I to dobro plaćeni.

Neka, neće dovijek.

Postaćmo robovi ili roboti.

A možda nećemo postojati uopšte.

Samo jedno je važno-kakvo god shvatanje mi  imali o tome šta ''valja'' a šta ne, genijalnost, iskrenost i inovativnost nađu način da ostanu i opstanu, makar u drugoj dimenziji, ali postoje. I dok je tako, nećemo postati ništa od ovog što maločas navedoh.

Mogu da ruše zidove, ali su temelji još nepoljuljani, i to je, priznali ili ne, naveća vrijednost današnjice.  

Druga strana undergrounda?

Kvaliteti i standardi vrtoglavo mijenjaju svoje granice. Svakog dana sve je neizvjesnije šta je šta i ko je ko..Mediji i društvene mreže diktiraju ukuse, a njihovih ''sledbenika'' je sve više. Međutim, postoje i oni koji se odupiru stapanju sa masom, koji vide da stvari ne idu najboljim tokom i spremni su to mijenjati-na svoj način.    

Pa, ko su oni?

Godinama slušam isto-  neki znaju,  neki ne znaju, neki  ''razumiju'' neki ''ne razumiju''...U suštini, sav taj narod u hip hopu ( a i mimo hip hopa) pominje underground. No, kad ih pitam šta je zapravo, odgovori su obično vrlo kratki, i svode se na to da je takav umjetnik  ‘’svako ko stvara u okvirima kulture ali svoj rad ne unovčava I ne prodaje pomoću izdavačkih kuća, menaždera ili lejbla’’. A da li je samo to?

 Dobro, definicija je manje-više svima jasna, ne jure pare.

 Ali, da li se u svemu tome krije neki da kažem ‘’viši’’ razlog?  Je li KRS-One pogriješio kada je rekao  da ‘’to be underground simply means that you're down

for the struggle, get 'em up, that's underground’’…   

 Zar su stvarno ti ljudi samo neko ko se zavuče u neku zabit, odbijajući da ih više ljudi čuje jer je to ‘’kodeks’’  takvog  života, zar to mora asocirati na sliku agresivnih ljudi koji samo žele ‘’rastrgnut’’ jer su hard core likovi? Jesu li oni samo ‘’lokalni narkomančići i besposličari’’?  

Da nisu oni kao mi? Normalni, samo sa jednom razlikom- žele nešto pokrenuti i imaju oružje-svoju misao izrečenu glasno, pokret napravljen javno, liniju nacrtanu tako da oslika problem, ukaže na riješenje...    

 Neki često ne razumiju svrhu kao ni revolt onih koji sebe svrstavaju u ovaj ‘’tabor’’, možda upravo zbog toga što im nije prikazana i jedna drugačija slika, slika stvaralaca koji sebe vide kao nekog ko ima stav i bez obzira na ishod i prihod žele da ga drugi čuju.     

  Nebitno da li je u pitanju hip hop ili ne, underground mnogi etiketiraju kao podrumski krik koji nema uticaj ni pretjeranu umjetničku vrijednost. Pogotovo danas gdje se vode strašne rasprave o tome da li undergrounda  više uopšte i ima , ili je sve to samo magla minulog perioda…           

 Zapažajući komentare  onih koji su samo čuli za to da postoji neki tvrdi zvuk koji slušaju samo zaluđenici, shvatih da je potrebno što jasnije prikazati  neku drugu-dublju stranu svega toga.

U čemu je smisao, u sredstvu ili cilju? Sredstvo  im  je umjetnost,a koja je svrha?

E, tu nedoumicu pokušavam razriješiti odavno…No mislim da jesam, i izreći ću je rečenicom jednog MC-ja, koji je, po svemu sudeći, iznio poentu: ''Underground znači biti iskren u svom repu i slobodno iznositi svoje mišljenje o svemu šta ti padne na um. Nemojmo pričati o lojalnosti stilu i drugima. To je promjenljivo. Lojalnost prema samom sebi je nepromjenljiva i to je underground.’’

Tako, dragi ljudi, sledeći put kada uočite nešto što vam kažu, ili pak sami uočite, da je ‘zvuk podzemlja’, oslušnite-možda  vidite stvari koje ranije niste .:)

P r a z n o

Konstantna praznina. Ne mrda. Bar da se hoće uviti, rasplinuti, nešto, bilo šta.

Nervira me što ne mrda nigdje. I što stoji.

Jeza me prođe ponekad kad je osjetim tako učaurenu.

Kao da je moljac...ili paukov plijen...ili je ipak sam pauk..Ko će ga znati..

I sva ta poređenja nemaju smisla, no nemam joj objašnjenje te je moram porediti. Kažu da je to dobro. Đavola jeste. Ko određuje šta je dobro a šta ne? I zar uopšte ovo treba da se dopadne? Prazno je.

 P R A Z N O.

Ne piše nikakav smislen tekst, nema redka koji se hvata sa drugim, samo se skupa lijepe za vazduh i prislanjaju na papir da odmore  od ničega.

Sve je ništa. Istina, besmisao je najveći smisao ikad otkriven, i to odgovorno tvrdim. Jer samo u ničemu vidim koliko smo svi zapravo izgubljeni u sebi i koliko ne znamo šta ćemo sa sobom. Nemamo sa čim da se uporedimo, a tome nas uče cijeloga života.

Eksperimenti  šablona. Vi mislite da je šablon jednoličnost, ooo grdno se prevariste. Svi težite da budete sve samo ne šablonski ljudi, a je li vam palo na pamet da je upravo to greška?  Da baš činjenica da s v i bježite od toga govori da smo svi u ''istom košu''?

Možda i nismo, jer i ja sam dio istog vrtloga.

Nema krivaca. Svi smo sudije, naravno, niko sebe pred sobom ne krivi, a tek pred drugima.

 Izdaaajte se, izjadajte. Činite nešto.  Samo maknite ovu prazninu od mene.

Jer čaura može iznjedriti nešto čudovišno.

Ili predivno.

Samo je mijenjajte. Progutaće nas ako ostane prazna. 

Spavajte

Tvar bez korijena. Lebdeći između ludila i stvarnosti okrenuti  prozor daje užasnu sliku. Prljavo  staklo, peku me oči.

Najednom, puf, puca, komadi razaraju tkivo, zadiru u pore bića sklupčanog  na stolici koje uporno, iako bez očiju, okreće glavu u pravcu svjetlosti  koju baca svjetiljka ulične rasvjete.. Krv je posvuda. Svjež miris noći okupan crvenom bojom mami demone napolje. Loču. Žderu. Grizu. Izjedaju…

Kotrljajući  duh niz obronke svojih ostataka taj leš pokreće talase novog. Stvarno je stvarno, a stvarno je tamno. Mrak. Duboko crno, toliko gusto da ga makazama cijepaš poput hartije.

Nepotreban prostor, ubijte ga! Nepotrebno vrijeme-zapalite ga! Te ništavne misli, objesite ih! Neka vise! Ubice! Njihova slast je svaki drhtaj nerva i suza koja ga prati, te grešnice muče, crpe, suše  dok ne postaneš samo stabljika bez lista. Ogoljela. Sama.

I tako u krug.

Nema kraja.

Zato giljotina! Neka ih nema, neka nestanu! Nemaju zasluga, nemaju uloga! Osim jedne. Zbog koje im  sudim.

Grč. Stegnuti mišić  lica ne prikazuje radost već skrhanost osudom sopstvenog uma, samo niti ispreplijetane tako da stvore haos.  Vasiona je unutra, čini se tako sjajnom…Varka.

To je mit.

Riječ  vrijeđa emociju ali hrani zamisao. Virtuozni pokret vječnog ostaje samo tren u noćima poput ove.

I tu je kraj.

Nema više kruga.

Sada je linija, i sve je mrtvo.

Ššššššššš.

Opelo. Posmrtna himna opsesiji.

Tamo u podsvjesti gdje hrane vas otrovi spavajte.

Ne dam da vas probude. Misli moje.

Suncokret

Talasi tmine gmižu po tijelu... Izuvijani osjećaj hladnoće zaudara na bol... Oči su vlažne, sijaju. 
Tužne su.
Sada je teže, život djeluje kao bezizlazan tunel, očajnički grebeš po mračnim zidovima, uzalud ispuštaš krike bolesne nemoći...Ljudi su tišina. I tvoj glas je nečujan jer si čovjek.
Krvoločan pogled-žedan si. Potrebni su sokovi bliskosti, potrebna je esencija mira, i pripadanja...Nemaš ništa. Ono malo što smatraš svojim, ljubomorno čuvaš, njeguješ, otrgne se i kandžama raspori utrobu tvojih emocija...
Muk.
Sve je konfuzno. Rađanje, život, smrt, nema kompasa, nema putokaza bilo koje vrste.
''Lutalice!''-Odzvanja u glavi. ''Ljudsko je ono što su propisale norme, ljudi su oni kojima vlada sve što ti nisi, oni su masa, većina, šta si ti? Šta si?!“
 Ne shvataš, gubiš se... Ne prihvataš.
''Aaaa!''-trčiš besciljno, ne osvrćući se, nepodnošljivo je! 
Previše su glasni!
 A nema ih, ne postoje! Nema nikog ali svi su tu... Samo nikada u pravom momentu.

Grizeš djelove svijesti koja je zarđala u kocki ljepote, jer je ta kocka izgažena i šutirana od strane svih koje je tvoj duh prepoznao kao sebi srodne...
Hijene samoće loču krv tvog djetinjeg lika, nema te! Ne postojiš... A pitaš se još uvijek šta si...
Tvoje umom izmučeno tijelo odjednom dobija čudnu formu, podižeš glavu i vidiš svoju misao kako lebdi, izgleda kao da je od kristala...Jasni pokazatelj tvojih nedoumica. Misao toliko čista da poprima nekakvu svjetlost. Ona sija! Da! Sija! Poput sunca. Toliko ljepote mogao si vidjeti još jedino u bajkama, ali, ova je stvarna. Dižeš glavu, sve više, ne bi li upio svaki zračak... 
Osjećaš gmizanje kako prestaje... Toplina odzvanja na usnama. Više ništa nije nejasno...Pronašao si sebe u toj milini isprepletanih sekundi stvarnosti i uzvišenosti. Našao si odgovor na svoje pitanje..
Tvoje sunce je na nebu dok god si u stanju da mu daš snagu da sija, a toliko si jak da to znači vječno. I dok god okrećeš  vlažne oči ka svom suncu znaćeš ko si...Suncokretu...

Zapravo, on je izabrao nas

Osjećam okove. Nekako, kad god pokušam maknuti stege koje su nametnuli, što ljudi, što moja svijest, i savjest, sve više se vraćam u prošle dane. Ne vidim naprijed dok podobno ne ispitam sve unazad. Prvih godina, nisam znala koliko je jako sve ovo u šta se upuštih, ne znajući koliku snagu i koliku motivaciju nosi hip hop, nesvjesna da se ta emocija širi žilama baš kao krici minulog, i onog što me tek čeka. U početku je to strast. Tada bijahu to samo iskazi kojima sam htjela pokazati da sam to ja, da ljudi vide, znaju, da se pokažem drugačijom, jer, zaboga, bila sam toliko buntovna da sam imala osjećaj da mogu sama protiv svijeta, da ga mogu promijeniti stihom.

No, sjekire većine mišljahu lagano posjeći ono što, već odavno čini korijen moga bića. Nekada strast, sada ljubav, nekada nagon, sada način, nekada fraza, sada filozofija života.

Da, zapravo, suštinski, to je ono što hip hop predstavlja. Sa svim svojim elementima, prožetim onom silinom zanosa koji obuzima dok ispoljavaš sve svoje misli,  kroz ton, skreč, pokret ili rimu…Više nemaš potrebu pokazivati da se izdvajaš iz mase, ti si već izdvojen, samom činjenicom što si  svoj, bez ikakvih težnji za mijenjanjem onoga što te predstavlja. A imaš toliko toga da pružiš. Svaki kick nosi djelić spontanog izliva osjećanja, svaki lajn je na glas priznata pobjeda, a svaki set ispoljavanje svega što jesi i što želiš biti.

Ti okovi o kojima govorih, zapravo su nemoć. Ovoga trenutka osjećam se nemoćno, jer vidim toliko ljudi koji mogu promijeniti toliko toga! Ispred mene stoje osobe koje kapiraju svako slovo, ali, samo stoje. Kao kipovi koji čekaju da ih neko ponese na neko ljepše mjesto. No ne pomišljaju da će, čekajući, strunuti materijal od kog su napravljeni, da je dovoljan samo jedan pokušaj, uz malo volje, da hodaju sopstvenim nogama, da kada kažem 'hip hop' ovdje ne vidim rasute ljepote pokraj makadama, da ne vidim prozirne klikere u lokvama svakodnevice, a znam da ste mnogo više! I da možete više!  Bjesnim, neopisivo bjesnim, jer ne vidim pomake, predstavljate nivo, ali nama je potrebna cjelina, ne trebaju djelovi, već čitava slika. U Crnoj Gori još uvijek nije napravljena takva fotografija; ona koja, kad je pogledam, predstavlja jednu istinsku sponu ljudi koji imaju srž življenja, koji znaju svoju svrhu-a shvatili su je gledajući se kroz prizmu mc-inga, bboyinga, grafitta I dj-inga…Možda je moja stvarnost iskrivljena, pa ne primjećujemo isto, možda neko to drugačije gleda.. Ali, sve dok ne usaglasimo stvarnosti, nema pomaka, a to boli. Boli što gubimo onu živopisnu snagu za mijenjanjem ovog glupog sistema, ovih tmurnih dana u kojima jedino za šta se istinski borimo je način da preživimo. Ali mi smo više od preživljavanja!  Duh koji posjedujemo stečen načinom života koji izabrasmo (zapravo, on je izabrao nas, toliko je jak da ga dišemo, pijemo, mislimo, krvarimo), daje misiju, koju svi znamo i predosjećamo. Jedino pitanje je, imamo li snage da je sprovedemo do kraja?