Druga strana undergrounda?

Kvaliteti i standardi vrtoglavo mijenjaju svoje granice. Svakog dana sve je neizvjesnije šta je šta i ko je ko..Mediji i društvene mreže diktiraju ukuse, a njihovih ''sledbenika'' je sve više. Međutim, postoje i oni koji se odupiru stapanju sa masom, koji vide da stvari ne idu najboljim tokom i spremni su to mijenjati-na svoj način.    

Pa, ko su oni?

Godinama slušam isto-  neki znaju,  neki ne znaju, neki  ''razumiju'' neki ''ne razumiju''...U suštini, sav taj narod u hip hopu ( a i mimo hip hopa) pominje underground. No, kad ih pitam šta je zapravo, odgovori su obično vrlo kratki, i svode se na to da je takav umjetnik  ‘’svako ko stvara u okvirima kulture ali svoj rad ne unovčava I ne prodaje pomoću izdavačkih kuća, menaždera ili lejbla’’. A da li je samo to?

 Dobro, definicija je manje-više svima jasna, ne jure pare.

 Ali, da li se u svemu tome krije neki da kažem ‘’viši’’ razlog?  Je li KRS-One pogriješio kada je rekao  da ‘’to be underground simply means that you're down

for the struggle, get 'em up, that's underground’’…   

 Zar su stvarno ti ljudi samo neko ko se zavuče u neku zabit, odbijajući da ih više ljudi čuje jer je to ‘’kodeks’’  takvog  života, zar to mora asocirati na sliku agresivnih ljudi koji samo žele ‘’rastrgnut’’ jer su hard core likovi? Jesu li oni samo ‘’lokalni narkomančići i besposličari’’?  

Da nisu oni kao mi? Normalni, samo sa jednom razlikom- žele nešto pokrenuti i imaju oružje-svoju misao izrečenu glasno, pokret napravljen javno, liniju nacrtanu tako da oslika problem, ukaže na riješenje...    

 Neki često ne razumiju svrhu kao ni revolt onih koji sebe svrstavaju u ovaj ‘’tabor’’, možda upravo zbog toga što im nije prikazana i jedna drugačija slika, slika stvaralaca koji sebe vide kao nekog ko ima stav i bez obzira na ishod i prihod žele da ga drugi čuju.     

  Nebitno da li je u pitanju hip hop ili ne, underground mnogi etiketiraju kao podrumski krik koji nema uticaj ni pretjeranu umjetničku vrijednost. Pogotovo danas gdje se vode strašne rasprave o tome da li undergrounda  više uopšte i ima , ili je sve to samo magla minulog perioda…           

 Zapažajući komentare  onih koji su samo čuli za to da postoji neki tvrdi zvuk koji slušaju samo zaluđenici, shvatih da je potrebno što jasnije prikazati  neku drugu-dublju stranu svega toga.

U čemu je smisao, u sredstvu ili cilju? Sredstvo  im  je umjetnost,a koja je svrha?

E, tu nedoumicu pokušavam razriješiti odavno…No mislim da jesam, i izreći ću je rečenicom jednog MC-ja, koji je, po svemu sudeći, iznio poentu: ''Underground znači biti iskren u svom repu i slobodno iznositi svoje mišljenje o svemu šta ti padne na um. Nemojmo pričati o lojalnosti stilu i drugima. To je promjenljivo. Lojalnost prema samom sebi je nepromjenljiva i to je underground.’’

Tako, dragi ljudi, sledeći put kada uočite nešto što vam kažu, ili pak sami uočite, da je ‘zvuk podzemlja’, oslušnite-možda  vidite stvari koje ranije niste .:)

P r a z n o

Konstantna praznina. Ne mrda. Bar da se hoće uviti, rasplinuti, nešto, bilo šta.

Nervira me što ne mrda nigdje. I što stoji.

Jeza me prođe ponekad kad je osjetim tako učaurenu.

Kao da je moljac...ili paukov plijen...ili je ipak sam pauk..Ko će ga znati..

I sva ta poređenja nemaju smisla, no nemam joj objašnjenje te je moram porediti. Kažu da je to dobro. Đavola jeste. Ko određuje šta je dobro a šta ne? I zar uopšte ovo treba da se dopadne? Prazno je.

 P R A Z N O.

Ne piše nikakav smislen tekst, nema redka koji se hvata sa drugim, samo se skupa lijepe za vazduh i prislanjaju na papir da odmore  od ničega.

Sve je ništa. Istina, besmisao je najveći smisao ikad otkriven, i to odgovorno tvrdim. Jer samo u ničemu vidim koliko smo svi zapravo izgubljeni u sebi i koliko ne znamo šta ćemo sa sobom. Nemamo sa čim da se uporedimo, a tome nas uče cijeloga života.

Eksperimenti  šablona. Vi mislite da je šablon jednoličnost, ooo grdno se prevariste. Svi težite da budete sve samo ne šablonski ljudi, a je li vam palo na pamet da je upravo to greška?  Da baš činjenica da s v i bježite od toga govori da smo svi u ''istom košu''?

Možda i nismo, jer i ja sam dio istog vrtloga.

Nema krivaca. Svi smo sudije, naravno, niko sebe pred sobom ne krivi, a tek pred drugima.

 Izdaaajte se, izjadajte. Činite nešto.  Samo maknite ovu prazninu od mene.

Jer čaura može iznjedriti nešto čudovišno.

Ili predivno.

Samo je mijenjajte. Progutaće nas ako ostane prazna. 

Spavajte

Tvar bez korijena. Lebdeći između ludila i stvarnosti okrenuti  prozor daje užasnu sliku. Prljavo  staklo, peku me oči.

Najednom, puf, puca, komadi razaraju tkivo, zadiru u pore bića sklupčanog  na stolici koje uporno, iako bez očiju, okreće glavu u pravcu svjetlosti  koju baca svjetiljka ulične rasvjete.. Krv je posvuda. Svjež miris noći okupan crvenom bojom mami demone napolje. Loču. Žderu. Grizu. Izjedaju…

Kotrljajući  duh niz obronke svojih ostataka taj leš pokreće talase novog. Stvarno je stvarno, a stvarno je tamno. Mrak. Duboko crno, toliko gusto da ga makazama cijepaš poput hartije.

Nepotreban prostor, ubijte ga! Nepotrebno vrijeme-zapalite ga! Te ništavne misli, objesite ih! Neka vise! Ubice! Njihova slast je svaki drhtaj nerva i suza koja ga prati, te grešnice muče, crpe, suše  dok ne postaneš samo stabljika bez lista. Ogoljela. Sama.

I tako u krug.

Nema kraja.

Zato giljotina! Neka ih nema, neka nestanu! Nemaju zasluga, nemaju uloga! Osim jedne. Zbog koje im  sudim.

Grč. Stegnuti mišić  lica ne prikazuje radost već skrhanost osudom sopstvenog uma, samo niti ispreplijetane tako da stvore haos.  Vasiona je unutra, čini se tako sjajnom…Varka.

To je mit.

Riječ  vrijeđa emociju ali hrani zamisao. Virtuozni pokret vječnog ostaje samo tren u noćima poput ove.

I tu je kraj.

Nema više kruga.

Sada je linija, i sve je mrtvo.

Ššššššššš.

Opelo. Posmrtna himna opsesiji.

Tamo u podsvjesti gdje hrane vas otrovi spavajte.

Ne dam da vas probude. Misli moje.

Suncokret

Talasi tmine gmižu po tijelu... Izuvijani osjećaj hladnoće zaudara na bol... Oči su vlažne, sijaju. 
Tužne su.
Sada je teže, život djeluje kao bezizlazan tunel, očajnički grebeš po mračnim zidovima, uzalud ispuštaš krike bolesne nemoći...Ljudi su tišina. I tvoj glas je nečujan jer si čovjek.
Krvoločan pogled-žedan si. Potrebni su sokovi bliskosti, potrebna je esencija mira, i pripadanja...Nemaš ništa. Ono malo što smatraš svojim, ljubomorno čuvaš, njeguješ, otrgne se i kandžama raspori utrobu tvojih emocija...
Muk.
Sve je konfuzno. Rađanje, život, smrt, nema kompasa, nema putokaza bilo koje vrste.
''Lutalice!''-Odzvanja u glavi. ''Ljudsko je ono što su propisale norme, ljudi su oni kojima vlada sve što ti nisi, oni su masa, većina, šta si ti? Šta si?!“
 Ne shvataš, gubiš se... Ne prihvataš.
''Aaaa!''-trčiš besciljno, ne osvrćući se, nepodnošljivo je! 
Previše su glasni!
 A nema ih, ne postoje! Nema nikog ali svi su tu... Samo nikada u pravom momentu.

Grizeš djelove svijesti koja je zarđala u kocki ljepote, jer je ta kocka izgažena i šutirana od strane svih koje je tvoj duh prepoznao kao sebi srodne...
Hijene samoće loču krv tvog djetinjeg lika, nema te! Ne postojiš... A pitaš se još uvijek šta si...
Tvoje umom izmučeno tijelo odjednom dobija čudnu formu, podižeš glavu i vidiš svoju misao kako lebdi, izgleda kao da je od kristala...Jasni pokazatelj tvojih nedoumica. Misao toliko čista da poprima nekakvu svjetlost. Ona sija! Da! Sija! Poput sunca. Toliko ljepote mogao si vidjeti još jedino u bajkama, ali, ova je stvarna. Dižeš glavu, sve više, ne bi li upio svaki zračak... 
Osjećaš gmizanje kako prestaje... Toplina odzvanja na usnama. Više ništa nije nejasno...Pronašao si sebe u toj milini isprepletanih sekundi stvarnosti i uzvišenosti. Našao si odgovor na svoje pitanje..
Tvoje sunce je na nebu dok god si u stanju da mu daš snagu da sija, a toliko si jak da to znači vječno. I dok god okrećeš  vlažne oči ka svom suncu znaćeš ko si...Suncokretu...

Zapravo, on je izabrao nas

Osjećam okove. Nekako, kad god pokušam maknuti stege koje su nametnuli, što ljudi, što moja svijest, i savjest, sve više se vraćam u prošle dane. Ne vidim naprijed dok podobno ne ispitam sve unazad. Prvih godina, nisam znala koliko je jako sve ovo u šta se upuštih, ne znajući koliku snagu i koliku motivaciju nosi hip hop, nesvjesna da se ta emocija širi žilama baš kao krici minulog, i onog što me tek čeka. U početku je to strast. Tada bijahu to samo iskazi kojima sam htjela pokazati da sam to ja, da ljudi vide, znaju, da se pokažem drugačijom, jer, zaboga, bila sam toliko buntovna da sam imala osjećaj da mogu sama protiv svijeta, da ga mogu promijeniti stihom.

No, sjekire većine mišljahu lagano posjeći ono što, već odavno čini korijen moga bića. Nekada strast, sada ljubav, nekada nagon, sada način, nekada fraza, sada filozofija života.

Da, zapravo, suštinski, to je ono što hip hop predstavlja. Sa svim svojim elementima, prožetim onom silinom zanosa koji obuzima dok ispoljavaš sve svoje misli,  kroz ton, skreč, pokret ili rimu…Više nemaš potrebu pokazivati da se izdvajaš iz mase, ti si već izdvojen, samom činjenicom što si  svoj, bez ikakvih težnji za mijenjanjem onoga što te predstavlja. A imaš toliko toga da pružiš. Svaki kick nosi djelić spontanog izliva osjećanja, svaki lajn je na glas priznata pobjeda, a svaki set ispoljavanje svega što jesi i što želiš biti.

Ti okovi o kojima govorih, zapravo su nemoć. Ovoga trenutka osjećam se nemoćno, jer vidim toliko ljudi koji mogu promijeniti toliko toga! Ispred mene stoje osobe koje kapiraju svako slovo, ali, samo stoje. Kao kipovi koji čekaju da ih neko ponese na neko ljepše mjesto. No ne pomišljaju da će, čekajući, strunuti materijal od kog su napravljeni, da je dovoljan samo jedan pokušaj, uz malo volje, da hodaju sopstvenim nogama, da kada kažem 'hip hop' ovdje ne vidim rasute ljepote pokraj makadama, da ne vidim prozirne klikere u lokvama svakodnevice, a znam da ste mnogo više! I da možete više!  Bjesnim, neopisivo bjesnim, jer ne vidim pomake, predstavljate nivo, ali nama je potrebna cjelina, ne trebaju djelovi, već čitava slika. U Crnoj Gori još uvijek nije napravljena takva fotografija; ona koja, kad je pogledam, predstavlja jednu istinsku sponu ljudi koji imaju srž življenja, koji znaju svoju svrhu-a shvatili su je gledajući se kroz prizmu mc-inga, bboyinga, grafitta I dj-inga…Možda je moja stvarnost iskrivljena, pa ne primjećujemo isto, možda neko to drugačije gleda.. Ali, sve dok ne usaglasimo stvarnosti, nema pomaka, a to boli. Boli što gubimo onu živopisnu snagu za mijenjanjem ovog glupog sistema, ovih tmurnih dana u kojima jedino za šta se istinski borimo je način da preživimo. Ali mi smo više od preživljavanja!  Duh koji posjedujemo stečen načinom života koji izabrasmo (zapravo, on je izabrao nas, toliko je jak da ga dišemo, pijemo, mislimo, krvarimo), daje misiju, koju svi znamo i predosjećamo. Jedino pitanje je, imamo li snage da je sprovedemo do kraja?