субота, 29. јун 2013.

P r a z n o

Konstantna praznina. Ne mrda. Bar da se hoće uviti, rasplinuti, nešto, bilo šta.
Nervira me što ne mrda nigdje. I što stoji.
Jeza me prođe ponekad kad je osjetim tako učaurenu.
Kao da je moljac...ili paukov plijen...ili je ipak sam pauk..Ko će ga znati..
I sva ta poređenja nemaju smisla, no nemam joj objašnjenje te je moram porediti. Kažu da je to dobro. Đavola jeste. Ko određuje šta je dobro a šta ne? I zar uopšte ovo treba da se dopadne? Prazno je.
 P R A Z N O.
Ne piše nikakav smislen tekst, nema redka koji se hvata sa drugim, samo se skupa lijepe za vazduh i prislanjaju na papir da odmore  od ničega.
Sve je ništa. Istina, besmisao je najveći smisao ikad otkriven, i to odgovorno tvrdim. Jer samo u ničemu vidim koliko smo svi zapravo izgubljeni u sebi i koliko ne znamo šta ćemo sa sobom. Nemamo sa čim da se uporedimo, a tome nas uče cijeloga života.
Eksperimenti  šablona. Vi mislite da je šablon jednoličnost, ooo grdno se prevariste. Svi težite da budete sve samo ne šablonski ljudi, a je li vam palo na pamet da je upravo to greška?  Da baš činjenica da s v i bježite od toga govori da smo svi u ''istom košu''?
Možda i nismo, jer i ja sam dio istog vrtloga.
Nema krivaca. Svi smo sudije, naravno, niko sebe pred sobom ne krivi, a tek pred drugima.
 Izdaaajte se, izjadajte. Činite nešto.  Samo maknite ovu prazninu od mene.
Jer čaura može iznjedriti nešto čudovišno.
Ili predivno.
Samo je mijenjajte. Progutaće nas ako ostane prazna. 

Нема коментара:

Постави коментар