Konstantna praznina. Ne mrda. Bar da se hoće uviti,
rasplinuti, nešto, bilo šta.
Nervira me što ne mrda nigdje. I što stoji.
Jeza me prođe ponekad kad je osjetim tako učaurenu.
Kao da je moljac...ili paukov plijen...ili je ipak sam
pauk..Ko će ga znati..
I sva ta poređenja nemaju smisla, no nemam joj objašnjenje
te je moram porediti. Kažu da je to dobro. Đavola jeste. Ko određuje šta je
dobro a šta ne? I zar uopšte ovo treba da se dopadne? Prazno je.
P R A Z N O.
Ne piše nikakav smislen tekst, nema redka koji se hvata sa
drugim, samo se skupa lijepe za vazduh i prislanjaju na papir da odmore od ničega.
Sve je ništa. Istina, besmisao je najveći smisao ikad
otkriven, i to odgovorno tvrdim. Jer samo u ničemu vidim koliko smo svi zapravo
izgubljeni u sebi i koliko ne znamo šta ćemo sa sobom. Nemamo sa čim da se
uporedimo, a tome nas uče cijeloga života.
Eksperimenti šablona.
Vi mislite da je šablon jednoličnost, ooo grdno se prevariste. Svi težite da
budete sve samo ne šablonski ljudi, a je li vam palo na pamet da je upravo to
greška? Da baš činjenica da s v i
bježite od toga govori da smo svi u ''istom košu''?
Možda i nismo, jer i ja sam dio istog vrtloga.
Nema krivaca. Svi smo sudije, naravno, niko sebe pred sobom
ne krivi, a tek pred drugima.
Izdaaajte se,
izjadajte. Činite nešto. Samo maknite
ovu prazninu od mene.
Jer čaura može iznjedriti nešto čudovišno.
Ili predivno.
Samo
je mijenjajte. Progutaće nas ako ostane prazna.
Нема коментара:
Постави коментар