субота, 29. јун 2013.

Spavajte

Tvar bez korijena. Lebdeći između ludila i stvarnosti okrenuti  prozor daje užasnu sliku. Prljavo  staklo, peku me oči.

Najednom, puf, puca, komadi razaraju tkivo, zadiru u pore bića sklupčanog  na stolici koje uporno, iako bez očiju, okreće glavu u pravcu svjetlosti  koju baca svjetiljka ulične rasvjete.. Krv je posvuda. Svjež miris noći okupan crvenom bojom mami demone napolje. Loču. Žderu. Grizu. Izjedaju…
Kotrljajući  duh niz obronke svojih ostataka taj leš pokreće talase novog. Stvarno je stvarno, a stvarno je tamno. Mrak. Duboko crno, toliko gusto da ga makazama cijepaš poput hartije.

Nepotreban prostor, ubijte ga! Nepotrebno vrijeme-zapalite ga! Te ništavne misli, objesite ih! Neka vise! Ubice! Njihova slast je svaki drhtaj nerva i suza koja ga prati, te grešnice muče, crpe, suše  dok ne postaneš samo stabljika bez lista. Ogoljela. Sama.
I tako u krug.
Nema kraja.
Zato giljotina! Neka ih nema, neka nestanu! Nemaju zasluga, nemaju uloga! Osim jedne. Zbog koje im  sudim.
Grč. Stegnuti mišić  lica ne prikazuje radost već skrhanost osudom sopstvenog uma, samo niti ispreplijetane tako da stvore haos.  Vasiona je unutra, čini se tako sjajnom…Varka.
To je mit.
Riječ  vrijeđa emociju ali hrani zamisao. Virtuozni pokret vječnog ostaje samo tren u noćima poput ove.
I tu je kraj.
Nema više kruga.
Sada je linija, i sve je mrtvo.
Ššššššššš.
Opelo. Posmrtna himna opsesiji.
Tamo u podsvjesti gdje hrane vas otrovi spavajte.
Ne dam da vas probude. Misli moje.

Нема коментара:

Постави коментар

Дошло је до грешке у овом гаџету