Suncokret

Talasi tmine gmižu po tijelu... Izuvijani osjećaj hladnoće zaudara na bol... Oči su vlažne, sijaju. 
Tužne su.
Sada je teže, život djeluje kao bezizlazan tunel, očajnički grebeš po mračnim zidovima, uzalud ispuštaš krike bolesne nemoći...Ljudi su tišina. I tvoj glas je nečujan jer si čovjek.
Krvoločan pogled-žedan si. Potrebni su sokovi bliskosti, potrebna je esencija mira, i pripadanja...Nemaš ništa. Ono malo što smatraš svojim, ljubomorno čuvaš, njeguješ, otrgne se i kandžama raspori utrobu tvojih emocija...
Muk.
Sve je konfuzno. Rađanje, život, smrt, nema kompasa, nema putokaza bilo koje vrste.
''Lutalice!''-Odzvanja u glavi. ''Ljudsko je ono što su propisale norme, ljudi su oni kojima vlada sve što ti nisi, oni su masa, većina, šta si ti? Šta si?!“
 Ne shvataš, gubiš se... Ne prihvataš.
''Aaaa!''-trčiš besciljno, ne osvrćući se, nepodnošljivo je! 
Previše su glasni!
 A nema ih, ne postoje! Nema nikog ali svi su tu... Samo nikada u pravom momentu.

Grizeš djelove svijesti koja je zarđala u kocki ljepote, jer je ta kocka izgažena i šutirana od strane svih koje je tvoj duh prepoznao kao sebi srodne...
Hijene samoće loču krv tvog djetinjeg lika, nema te! Ne postojiš... A pitaš se još uvijek šta si...
Tvoje umom izmučeno tijelo odjednom dobija čudnu formu, podižeš glavu i vidiš svoju misao kako lebdi, izgleda kao da je od kristala...Jasni pokazatelj tvojih nedoumica. Misao toliko čista da poprima nekakvu svjetlost. Ona sija! Da! Sija! Poput sunca. Toliko ljepote mogao si vidjeti još jedino u bajkama, ali, ova je stvarna. Dižeš glavu, sve više, ne bi li upio svaki zračak... 
Osjećaš gmizanje kako prestaje... Toplina odzvanja na usnama. Više ništa nije nejasno...Pronašao si sebe u toj milini isprepletanih sekundi stvarnosti i uzvišenosti. Našao si odgovor na svoje pitanje..
Tvoje sunce je na nebu dok god si u stanju da mu daš snagu da sija, a toliko si jak da to znači vječno. I dok god okrećeš  vlažne oči ka svom suncu znaćeš ko si...Suncokretu...