понедељак, 29. јул 2013.

Kriva je duga

Vidite, kriva je duga.
Ne, nije zbog kojekakvih ljudi  homoseksualnost postala glavna tema ovodnevnih priča, niti je cilj države da ispravlja 'krive drine'. Još manje je kriv taj čovjek koji žudi za obnaženim čovjekom, ili žena čije je dijete za oca imalo majku, baš kao u seriji. Nikako nije zbog toga. 
Lijepo su nam rekli, još kad smo bili djeca, ''ako prođeš ispod duge promijenićeš pol'', eto zašto vam ulicama paradiraju tete sa pišama, i muškarci sa karminom. 
Kakva bolest? To je jednostavno mogućnost metamorfoze. Evoluiramo. Ha! 
Psihološki poremećaj je još manje dijagnoza. Znam ja da nervni završeTci imaju zlih planova, no je ovdje riječ o prostom prolazu. Jurili su dugu, stigli je i prošli.
      KrenuLA s jednog kraja pa je stigAO na drugi.
Eto, čak su i u divnoj drevnoj Grčkoj znali za 'tajnu'. Ma, oduvijek je tako, no se samo nekada manje a nekada više obrati pažnja. P A Ž NJ A! E, to žele i sa dugom i bez duge. Svi. Okoristiti se od nje na svaki mogući način, u ljudskoj je prirodi da tako funkcioniše.
Neko se rodi ispod duge valjda, pa ako krene na jednu stranu postaje ovakav, a ako pak krene na drugu postane ovakva. Konfuzno bude sve to, ali je tako.
Naučnici, filozofi, mađioničari, novinari, psiholozi, sociolozi, alapače, poslanici, homoseksualci, podrško, huligani, svi vi pričajte, ali znajte, kriva je duga. Djeci je tako rečeno, a ona nikad ne lažu.




понедељак, 22. јул 2013.

Odraz


Ne znam. Ne zanima me. Uistinu, možda me i zanima, ali to nije važno. Kome je bitno šta je.
No, previše me nervira taj zvuk, taj pomahnitali zov, tišina koja krišti
 >>Dooođiii<<.
Uh, ma samo ću provjeriti, samo otvoriti još jednom, pa šta bude.

Mrak je unutra, i dva svjetla. Kao neke oči, ali čudne, nekako tuđe. Svaki put se zapitam čije li su.

Haos, potpuni. Hvatam ih kako migolje baš tu, ispod prašine u ormaru. (Ne čistim taj ormar, znate, nema u njemu ništa moje. Osim tih svjetlećih čestica koje mi ponekad otmu nervni impuls.)

Čudna je priča o licima. Ružnim, lijepim, prvim, drugim, trećim. I ta tišina koju ne podnosim, čuje se tako jasno:   
 >>Nelagodnost istkana na tebi dok se čudiš, heh, crtam je osmijehom s ove strane. Kriješ li se? Pa našao sam te! Zar si mislila da možeš otići. Teško da ćeš ikada moći.<< 

<<Stani!>>,
 rekoh tom odrazu ispod prašine,
 <<Natrag! Samo uđi opet. Tu nema svjetla, nema ničeg. Rekoh ti, ničeg za mene, ali tebi je sve tu. I ne pomišljaj da će te  tužna grimasa izvući. Ne pripadaš ovamo. Ovdje se svakoga jutra boje kupaju u mirisima zemlje, a zraci sunca isijavaju ljepotu iz prolaznika. Miris kafe mami čak i onu dosadnu muvu koju već danima štedim. Nije joj vrijeme da mre, valjda sam postala mekša sa godinama. Zato nazad u ormar, otpratiću te. Bolje da budem sigurna da ćeš ostati tu još duuugo.  Ne zagovaraj me. Ne smijem te gledati. Zagovaraćeš me još koji sat, a nemam vremena. U poslednje vrijeme  baš nemam kada posvetiti se tebi. Stalno sam u žurbi. Nekad ću već stići. Možda nikad. Sad sam zauzeta. Čeka me toliko očekivanja za ispuniti. >>

Grizla me je savjest, bilo mi je lakše da samo vratim sve na staro, a opet, nije mi dalo mira to što se dešava. Jezivo je. Ali stvarno.

<<Čuvaj se>>,
 rekoh mu,
 << a paziće te i to što si ovdje izolovan. Staraću se o tebi, obećavam, jeste da te zapostavim često, no ti znaš da je to sve za dobrobit ostatka. Ostatka mene. Sad stvarno idem.>>


I eto. Ostavih ga tamo. Sam. Ne, ne zanima me. Kome je bitno. To je samo glupo ogledalo. Jedino u koje skoro nikad ne pogledam. Pitam se...Ma ne. Ne pitam, ne smijem da se pitam. Dan je kratak. Imam još puno za učiniti.  A opet me prati to lice, lice ničega, jer se ne sjećam odraza, al' boli kao da ga znam oduvijek. Ta priča, previše je zbunjujuća, naličje i lice, hm....Kasnije ću o tome...
Divni danE, još jedan u nizu , evo me, stižem!

понедељак, 8. јул 2013.

Nije žvaka za junaka

Elita kao pojam se vrlo često upotrebila ovih dana u mom prisustvu. Od pamtivjeka ljudi žele biti ''neko'', no  sadašnji kontekst tog 'aristokratskog', izazvao je neku vrstu žaljenja u meni, makar mi se čini tako.

''A taj ti ima para jadna, klasa je to, ne plekaj se đe ti nije mjesto i radi šta ti se reče'', ovaj scenario, poznat mnogima odigran je, po ko zna koji put, prije nekoliko dana. 
Ljudi sa parama imaju običaj latiti se posla o kojem nisu nikada ništa znali (ili znaju sve, jer slušaju ovoga i onoga) i krenu stvarati sebi što veličanstvenije podvige po kojima će ih ljudi prepoznati, jer to su oni-oni koji imaju i mogu. Priča o tom djelu krene prije njegovog samog stvaranja, jer, podrazumijeva se, svi moraju govoriti o tome, ego se mora hraniti tonama zluradih jezika ili pak onih koji će odjednom novoopjevane smatrati svojim bliskim i dobrim prijateljima. Pare svašta rade. No znate kako kažu stari-nije žvaka za seljaka. Kada bolujete od kompleksa niže vrijednosti  ( a mnogo ih je), posjedujete kapital i, na žalost moć da zbog posjedovanja istog mnogi ljudi zavise od vas, nije vam dovoljno, na drugima liječite frustracije a žeđ za dokazivanjem (uz minimalne troškove, jer avaj, bolje izmaltretirati radnika kom to nije posao da završi stvar nego platiti profesionalca da završi sve) postaje ogromna. Zanimljivo koliko se zapravo mnogi moćnici boje intelekta. Vjerujem da je zbog toga što pružaju otpor mnogo žustrije i češće nego igračke (tako ću nazvati ovu nesretnu sirotinju koja se boji istupiti) kojima barataju kako im volja.
  Prefinjen lokal, u kom boce najskupljeg vina leže po podu poluprosute, egzotična jela koja naša draga ''viša klasa'' konzumira  grokćući dok cigančići čekaju iza vrata da im neko da sitniš, i kraj scenarija: veliki On, koji je doveo svoje ugledno društvo, potrudivši se da, pošto će naravno platiti račun, oni govore koliko je uzvišen. Potpisuje račun od više stotina eura (firma će to platiti), i ne ostavivši bakšiša konobaru, sa osmijehom pravog 'gospodina sa stilom', izlazi.
Razmišljajući dugo o onome čemu svjedočih ganuto pružih pogled ka knjizi u kojoj davno pročitah da je ''aristokratija vladavina najboljih'', onih koji su status zaslužili junaštvom. Ostah u nedoumici da li da ispravim svoju baku idućeg puta i kažem joj, nije žvaka za junaka.


понедељак, 1. јул 2013.

Staro gvožđe

Nova škola, stara škola, ma, vječna rasprava šta je bolje.  Decenije donose prevrate u svakom aspektu, pa ni umjetnost nije izuzetak. E sad šta ona suštinski sve obuhvata,  zaobići ću, nije to tema kojoj posvećujem redke.
Razmišljala sam puno o tome zašto je nekad bilo bolje ( jer, usaglasili se sa mnom ili ne, manje-više činjenica  je da su minule decenije ostavile više kvalitetnijih stvari nego sve ove moderne kad zbrojiš), i prošlo mi je kroz glavu samo jedno-standard.
Što je valjda i logično. Svjedoci smo da se svakodnevno stanje pogoršava.
Prvo su nas učili da su hipici užasni, pa da su super, pa su nam bili super, i  sve tako u nedogled. Prije pet godina grozili su se ljudi koji piju i provode vrijeme po parkova' (kako kod nas kažu), a sad je jednostavno neophodno da budeš ''klošar'' jer je to kul.
''Prošetaš'' na you tube-u kroz muziku '80-tih i vidiš da je  stil i ponašanje tih ljudi ostao  najviše, ako ne i jedino u ponašanju generacija naših roditelja.
Onda dolaze kobne '90te...I tu priču svi znate.
Da se manem hronologije, poenta: Industrija zabave raste, narod kalupe, da budu što sličniji, znači svi imaju stav svih, ukusi su slični ili ako nisu naći će načina da kvalitet različitosti bude isti.
Novi načini školovanja, društvene mreže, sve je podređeno tome da čovjek što manje upotrebljava svoj mozak, i zato će na primjer, današnje dijete da bude jedino zainteresovano da ima novi tweet o nekom spektakularnom muškarcu/ženi ili koncertu nego što će ''zamarati'' uši dubokoumnim tekstovima.
Uvijek su ljudi išli linijom manjeg otpora, to je neosporno, ali je, kako odmiču dani, sve više izraženo. I šta očekivati od tako odgojenih osim da stvaraju  umjetnost u domenu svojih shvatanja?
Definicija kvaliteta se promijenila, nekad je bilo što bolje, danas što više i jednoličnije.
Kalupi, kalupi. I to dobro plaćeni.
Neka, neće dovijek.
Postaćmo robovi ili roboti.
A možda nećemo postojati uopšte.
Samo jedno je važno-kakvo god shvatanje mi  imali o tome šta ''valja'' a šta ne, genijalnost, iskrenost i inovativnost nađu način da ostanu i opstanu, makar u drugoj dimenziji, ali postoje. I dok je tako, nećemo postati ništa od ovog što maločas navedoh.

Mogu da ruše zidove, ali su temelji još nepoljuljani, i to je, priznali ili ne, naveća vrijednost današnjice.