понедељак, 08. јул 2013.

Nije žvaka za junaka

Elita kao pojam se vrlo često upotrebila ovih dana u mom prisustvu. Od pamtivjeka ljudi žele biti ''neko'', no  sadašnji kontekst tog 'aristokratskog', izazvao je neku vrstu žaljenja u meni, makar mi se čini tako.

''A taj ti ima para jadna, klasa je to, ne plekaj se đe ti nije mjesto i radi šta ti se reče'', ovaj scenario, poznat mnogima odigran je, po ko zna koji put, prije nekoliko dana. 
Ljudi sa parama imaju običaj latiti se posla o kojem nisu nikada ništa znali (ili znaju sve, jer slušaju ovoga i onoga) i krenu stvarati sebi što veličanstvenije podvige po kojima će ih ljudi prepoznati, jer to su oni-oni koji imaju i mogu. Priča o tom djelu krene prije njegovog samog stvaranja, jer, podrazumijeva se, svi moraju govoriti o tome, ego se mora hraniti tonama zluradih jezika ili pak onih koji će odjednom novoopjevane smatrati svojim bliskim i dobrim prijateljima. Pare svašta rade. No znate kako kažu stari-nije žvaka za seljaka. Kada bolujete od kompleksa niže vrijednosti  ( a mnogo ih je), posjedujete kapital i, na žalost moć da zbog posjedovanja istog mnogi ljudi zavise od vas, nije vam dovoljno, na drugima liječite frustracije a žeđ za dokazivanjem (uz minimalne troškove, jer avaj, bolje izmaltretirati radnika kom to nije posao da završi stvar nego platiti profesionalca da završi sve) postaje ogromna. Zanimljivo koliko se zapravo mnogi moćnici boje intelekta. Vjerujem da je zbog toga što pružaju otpor mnogo žustrije i češće nego igračke (tako ću nazvati ovu nesretnu sirotinju koja se boji istupiti) kojima barataju kako im volja.
  Prefinjen lokal, u kom boce najskupljeg vina leže po podu poluprosute, egzotična jela koja naša draga ''viša klasa'' konzumira  grokćući dok cigančići čekaju iza vrata da im neko da sitniš, i kraj scenarija: veliki On, koji je doveo svoje ugledno društvo, potrudivši se da, pošto će naravno platiti račun, oni govore koliko je uzvišen. Potpisuje račun od više stotina eura (firma će to platiti), i ne ostavivši bakšiša konobaru, sa osmijehom pravog 'gospodina sa stilom', izlazi.
Razmišljajući dugo o onome čemu svjedočih ganuto pružih pogled ka knjizi u kojoj davno pročitah da je ''aristokratija vladavina najboljih'', onih koji su status zaslužili junaštvom. Ostah u nedoumici da li da ispravim svoju baku idućeg puta i kažem joj, nije žvaka za junaka.


Нема коментара:

Постави коментар