понедељак, 22. јул 2013.

Odraz


Ne znam. Ne zanima me. Uistinu, možda me i zanima, ali to nije važno. Kome je bitno šta je.
No, previše me nervira taj zvuk, taj pomahnitali zov, tišina koja krišti
 >>Dooođiii<<.
Uh, ma samo ću provjeriti, samo otvoriti još jednom, pa šta bude.

Mrak je unutra, i dva svjetla. Kao neke oči, ali čudne, nekako tuđe. Svaki put se zapitam čije li su.

Haos, potpuni. Hvatam ih kako migolje baš tu, ispod prašine u ormaru. (Ne čistim taj ormar, znate, nema u njemu ništa moje. Osim tih svjetlećih čestica koje mi ponekad otmu nervni impuls.)

Čudna je priča o licima. Ružnim, lijepim, prvim, drugim, trećim. I ta tišina koju ne podnosim, čuje se tako jasno:   
 >>Nelagodnost istkana na tebi dok se čudiš, heh, crtam je osmijehom s ove strane. Kriješ li se? Pa našao sam te! Zar si mislila da možeš otići. Teško da ćeš ikada moći.<< 

<<Stani!>>,
 rekoh tom odrazu ispod prašine,
 <<Natrag! Samo uđi opet. Tu nema svjetla, nema ničeg. Rekoh ti, ničeg za mene, ali tebi je sve tu. I ne pomišljaj da će te  tužna grimasa izvući. Ne pripadaš ovamo. Ovdje se svakoga jutra boje kupaju u mirisima zemlje, a zraci sunca isijavaju ljepotu iz prolaznika. Miris kafe mami čak i onu dosadnu muvu koju već danima štedim. Nije joj vrijeme da mre, valjda sam postala mekša sa godinama. Zato nazad u ormar, otpratiću te. Bolje da budem sigurna da ćeš ostati tu još duuugo.  Ne zagovaraj me. Ne smijem te gledati. Zagovaraćeš me još koji sat, a nemam vremena. U poslednje vrijeme  baš nemam kada posvetiti se tebi. Stalno sam u žurbi. Nekad ću već stići. Možda nikad. Sad sam zauzeta. Čeka me toliko očekivanja za ispuniti. >>

Grizla me je savjest, bilo mi je lakše da samo vratim sve na staro, a opet, nije mi dalo mira to što se dešava. Jezivo je. Ali stvarno.

<<Čuvaj se>>,
 rekoh mu,
 << a paziće te i to što si ovdje izolovan. Staraću se o tebi, obećavam, jeste da te zapostavim često, no ti znaš da je to sve za dobrobit ostatka. Ostatka mene. Sad stvarno idem.>>


I eto. Ostavih ga tamo. Sam. Ne, ne zanima me. Kome je bitno. To je samo glupo ogledalo. Jedino u koje skoro nikad ne pogledam. Pitam se...Ma ne. Ne pitam, ne smijem da se pitam. Dan je kratak. Imam još puno za učiniti.  A opet me prati to lice, lice ničega, jer se ne sjećam odraza, al' boli kao da ga znam oduvijek. Ta priča, previše je zbunjujuća, naličje i lice, hm....Kasnije ću o tome...
Divni danE, još jedan u nizu , evo me, stižem!

Нема коментара:

Постави коментар

Дошло је до грешке у овом гаџету