уторак, 24. септембар 2013.

Umjesto štampane zahvalnice, može post? :)

Ne može ništa na silu. Eto. Već pola sata pokušavam krenuti sa nekim od onih mojih filosofskih uvoda, da bih, kako-tako ispala objektivna, ali ne ide. Ovog puta nema trećih lica u priči.

Osjećam se ponosno danas. Zapravo, taj osjećaj me prati od juče, no sad kulminira nakon što sam sastavila cijeliu sliku u glavi.
Mnogi ljudi ne gledaju na taj 22. Septembar  kao na nešto posebno. Još jedan dan u Podgorici. Vrućina koju neki vjetar koliko-toliko kontroliše, obaveze, fakultet, vikend…Sve je kao i obično.
Ali nije bilo.
Više od pet sati plesanja i rimovanja, bboyevi i MC-jevi jedni uz druge, igraju, piju, smiju se, upoznaju se…Nevjerovatna emocija, a dan prije toga mislite ‘’Aooo, nikog neće biti’’.
Ovdje nema poetičnih rečenica, nekih prelijepih zaključaka koje ćete citirati, već samo jedno veliko HVALA onima koji su bili dio svega ovog.
Nekako uvijek kada pomenu dešavanja u hip hopu misle na nastupe, ne sluteći (da li zbog neinformisanosti ili zanemarivanja ne znam) da je to samo jedna strana kompleksnosti  ovog polja. Hoću reći ove kulture.  Jer on to jeste!
Battle i freestyle, pokret I riječ;  muzika.
Izraziti sebe…čeličiti svoje vještine, a opet, zagrliti ''protivnika'' i sa njim popiti pivo..U sportu to nazivaju fer play, ja to zovem:  dokaz.
Podgorica je tog dana bila dokaz da nas ima više nego ikad.


Svaki element hip hopa živi negdje po ćoškovima ove naše male države, tog dana je svaki ponaosob a svi zajedno disao, pokazujući da su se našli.

2 коментара:

Дошло је до грешке у овом гаџету