Ne može ništa na silu. Eto. Već pola sata pokušavam krenuti
sa nekim od onih mojih filosofskih uvoda, da bih, kako-tako ispala objektivna,
ali ne ide. Ovog puta nema trećih lica u priči.
Osjećam se ponosno danas. Zapravo, taj osjećaj me prati od
juče, no sad kulminira nakon što sam sastavila cijeliu sliku u glavi.
Mnogi ljudi ne gledaju na taj 22. Septembar kao na nešto posebno. Još jedan dan u
Podgorici. Vrućina koju neki vjetar koliko-toliko kontroliše, obaveze,
fakultet, vikend…Sve je kao i obično.
Više od pet sati plesanja i rimovanja, bboyevi i MC-jevi
jedni uz druge, igraju, piju, smiju se, upoznaju se…Nevjerovatna emocija, a dan
prije toga mislite ‘’Aooo, nikog neće biti’’.
Ovdje nema poetičnih rečenica, nekih prelijepih zaključaka
koje ćete citirati, već samo jedno veliko HVALA onima koji su bili dio svega
ovog.
Nekako uvijek kada pomenu dešavanja u hip hopu misle na
nastupe, ne sluteći (da li zbog neinformisanosti ili zanemarivanja ne znam) da
je to samo jedna strana kompleksnosti
ovog polja. Hoću reći ove kulture. Jer on to jeste!
Battle i freestyle, pokret I riječ; muzika.
Izraziti sebe…čeličiti svoje vještine, a opet, zagrliti ''protivnika'' i sa njim popiti pivo..U sportu to nazivaju fer play, ja to
zovem: dokaz.
Podgorica je tog dana bila dokaz da nas ima više nego ikad.
Svaki element hip hopa živi negdje po ćoškovima ove naše
male države, tog dana je svaki ponaosob a svi zajedno disao, pokazujući da su
se našli.
To snezo madafakeru! :D samo kako prodje s novcanikom?
ОдговориИзбришиHaha :D..A nista, on je ko zna đe..:v
ИзбришиJa izvadih nova dokumenta...Jbg. :D