Moonlight sonata

Pisano uz: sonata




Stani!

Ne kreći od početka.
Oni ne postoje.
Nisu potrebne uvertire. Godine iza tebe dovoljno govore.
Ti, ti...Ja?
Ko je ko, ko sam ja, ko ste svi vi...iskidana ličnost sastavlja se sjećanjima. A iskidan san...njemu nema spasa. Zamišljaš kako bi bilo...da je ovako ili onako..kad bi nekako bilo drugačije...
Nije drugačije! Da je moglo da bude bilo bi!
Ne razgovaraj sa sobom tako često. Odmori.
Pusti ljude da kažu, ima još ponešto da naučiš od njih.
Ne boli te ništa. To ti se samo čini. I to što plačeš ponekad, u kupatilu, dok ostali spavaju, to je privid...
Ne želiš da te čuju, nemaš im objašnjenje..Ne umiješ objasniti sebe, nikad nisi znala. Pa šta sad radiš? Ušivaš odjeke na trulu kožu jutra, jer je svaka prošla noć nagrizla i misao i lice.
Postaje tijesno.
Sve je tijesno.
Slika u glavi: gušiš se u sobi, ono kad imaš osjećaj da se prostorija smanjuje, i da će te spljoštiti.
Pritisci.
Očekivanja.
Nemiri.
Teret...
Teško je...guram svoju psihu u invalidskim kolicima..Rastrojenost krišti svakodnevno. Vidljivo je. A niko ne vidi. Zašto ne vidite?!

 Toliko toga prećutati...

I tastatura koja osjeća svaki jecaj, u kasne sate...
Prssti koji klize po slovima kao po dirkama klavira…Pauza, uzdah…Suza..

Stojim..ne znam šta…šta da kažem…ili uradim…ophrvana čudnim osjećanjem..Ništavilo…

Mnogo tame…a ja želim svjetlo…želim se istrgnuti od ove težine…ovog bola…pogrešnih odluka..pravih ljudi…nisu pravi…zamišljam da jesu…želim da budu…

Pjevam himne mračnim odajama u glavi. Melodija istine kandžijom takta bije po oronulom odrazu…sjenka je  tu. Ona i ja…same smo…

Pričam ti…Ne, ne govorim, ne slušaj riječi..pričam ti dodirom, i tonom..Pričam ti svim ostalim osim tim nesrećnim sklopom slova..koje je neko drugi sastavio za nas…jednako boli i juče i danas. Ma koliko kažu da je vrijeme lijek ono samo oblikuje uspomenu, samo čini da bude daleko to sjećanje koje razdire..Na zgarištima sebe kupiš pepeo tuđih ostataka…otiske nemoći koje nisi napravio sam…Gazi…Koračaj…Ne! Stani!

Opet muzika, dirke titraju, tako je lako…lako biti leptir…lako je biti bilo šta..ako samo dopustiš..osjeti tihi jecaj…

I budi..

Šta ti želiš? Šta očekuješ? Po prvi put se zapitaj šta si. Otrgni se..ne dopusti..ne dopusti da te raskomada savjest. Ne daj svijesti da plovi u podsvjesno…Budi nesvjest očeličena munjama koje oblikuju karakter stvaraoca…okani se ograda, ojačaj! Vrisni! Neka krik odliježe univerzumom..

U paralelnoj stvarnosti igraš se sa lutkama..i život je poput nježnih tonova sonate…

Vazduh je čist, i tvoje bezbrižne oči ne tumaraju ćorsokakom tražeći spas..

Kraj.

Tiše! Samo malo tiše…sporije udahni poslednju kap slobode. 

Stegni zagrljajem prošle dane, ne puštaj ih, jer to si ti iz djelića koje treba sašiti…jednom. Kad budeš spremna sa osmijehom dočekati sebe.poput majke na vratima..kad te ne vidi dugo, i  najtoplije pita ''Pa gdje si do sad''…I doprati te do stola, spremajući ti jelo koje voliš..A ti nju voliš! I voleći je sebe voliš…

Zavoli se…Napokon to uradi..

Skini masku, zguli je sa lica, jer je srasla. Bršljenima godina uplela se u tvoju kožu. Biljka koju ne zalivaš umire kad-tad.

Pssssst. Neko donosi kap.

Nestaneš da opet rodiš se negdje

Voljela bih kada bih mogla da kucam brzinom svojih misli. Često odbljesci prošlosti vape da izađu van...No ih nekako uvijek potisnem. Ne zaboravim, samo je teško pustiti ih.

Greške zagrebu kožu, i ne tako rijetko plačem krv. Ne onu vidljivu, već bezbojni sok godina, koji nosi sve sem rješenja.

I svima sve to djeluje normalno. Lutati u vrtlogu, bezglav i goloruk, brišući suzu, jednu jedinu. Jer samo je prva suza zbog sebe, sve ostale isplačeš zbog drugih. Plačemo jer smo rođeni, rekoše, plačemo jer ćemo umrijeti, rekoše, a niko ne reče šta je to između ta dva plača. Je li bol privid ili se okujemo bezobličjem dana samo da život prođe u iluzijama smislenosti...

Hiljade lica leluja kroz vijuge. Zapamćenih i zamagljenih. Udaraju jako u membranu dobroćudnog. Ćudljivi pogledi oslijepe nemire, pa mirno klimaš glavom dok zakopaju te živog. Kucaju ti kolčeve u oči nevine, jer ne smiješ vidjeti  čudovište-istinu. 

Laž je mekana i pitka...

Plitka je...

U dubokom se većina udavi. Stoga ostanite u plićaku.

Uvale su rajske al' usjeci razdiru, džaba moći, stabilnost i pamet.

Dok moždani talasi biju po obali ljudskosti teško da ostaćeš živ.

Zato smiri strasti, budi tih. Tišina je dobra. 

Jedino ona zna. Guta te.

Bestežinsko stanje, ah, mir.

Vrištiš glasom koji ne čuje niko, zamagljen poput tih istih hiljadu lica. Progutan i udavljen, dok misliš da živiš, zakopan ležiš u moru ničega.

Gledaš očima koje nemaš.

Duboko se nakloniš svemu što je ostalo, istrgneš rukom pješčani srčani sat. 

Nestaneš da opet rodiš se negdje. Kao ptica, kao vjetar... 

K'o tišina i krik. Odbljesni u vremenu, odgurni čaure, razderi oblike!

Progutaj se, da ne gutaju drugi, jer otrovan si teret na neljudskim plećima.

Drugi put

Sve je mnogo čudno. Probudiš se jednog jutra i jednostavno ukapiraš da sve što si imao u glavi prosto nije ni nalik  realnoj situaciji. A zaklela bih se da je istina.
Haha, kletve, ličim na onu podrugljivu babu, koja jedva hoda no uspije izmigoljiti pogled na kesu u ruci, bilo čijoj. Nije važna udaljenost, preciznost snajpera kada su u pitanju seoski ''tračevi'' i prolaznici.
Nikad mi nije išlo pisanje dnevnika, jeste da ova elektronska igračkica dođe kao neki kolektor misli, ali svakako, nije to forma koju bih ja smatrala podobnom. Mada, kad bolje razmislim, sama određujem kako i šta pišem.
To pokušavam rastumačiti, zašto nemam predstavu.
Svi ste loši glumci! Eto vam sad! Ne umijete da održite najjednostavniju i najjeftiniju od svih iluzija, a kamoli da prerastete u nadrealnost.
I šta fali mom djetinjastom izrazu?
Makar nema fasadu od pudera.
Pitala bih i za izraze još mnogih, no vam se u ime ostalih ne smijem obraćati.

Tebi pričam ,jeste, tebi.
Velika se djela srame izvitoperenosti tvojih grimasa, čudiš se?
Pa ako trebaš objašnjenje, na pravom si mjestu.
Ili nisi.
Pronađi se. Ili nemoj.

--Uče te da je život ''stvar TVOG izbora''.
Zapitaj se čiji je tvoj izbor.--

Poznata vam je ova priča?
Nečiji sigurno jeste.

Eh, vraćam se na početak, tako se ja probudim jednog jutra....Bla bla bla...
A šta ako sam cijeli svoj život sanjala? Ako je već sve okrenuto naglavačke možda sam sa druge strane ogledala. Možda negdje čekam da pređem u svoju drugu stvarnost jer prva ne postoji, možda život ne postoji, možda smo svi mrtvi život pa umiremo rođenje.
Možda.
Flešbek.
Mnogo tuđica, mnogo žargona, nema poetike, nema filozofije. Jesam li jutros popila kafu pitam se?
Moguće da nisam. Biće da zbog toga neuroni skaču i šalju prstima potpuno nepovezane komande.
Nekakav trans u svakom slučaju. Nepredviđeno stanje.
Mirujem.
Ćutim.
Citirala bih sad jednog pisca, no ne želim mu prljati misao.
Možda, ali drugi put.