петак, 25. октобар 2013.

Moonlight sonata

Pisano uz: sonata




Stani!
Ne kreći od početka.
Oni ne postoje.
Nisu potrebne uvertire. Godine iza tebe dovoljno govore.
Ti, ti...Ja?
Ko je ko, ko sam ja, ko ste svi vi...iskidana ličnost sastavlja se sjećanjima. A iskidan san...njemu nema spasa. Zamišljaš kako bi bilo...da je ovako ili onako..kad bi nekako bilo drugačije...
Nije drugačije! Da je moglo da bude bilo bi!
Ne razgovaraj sa sobom tako često. Odmori.
Pusti ljude da kažu, ima još ponešto da naučiš od njih.
Ne boli te ništa. To ti se samo čini. I to što plačeš ponekad, u kupatilu, dok ostali spavaju, to je privid...
Ne želiš da te čuju, nemaš im objašnjenje..Ne umiješ objasniti sebe, nikad nisi znala. Pa šta sad radiš? Ušivaš odjeke na trulu kožu jutra, jer je svaka prošla noć nagrizla i misao i lice.
Postaje tijesno.
Sve je tijesno.
Slika u glavi: gušiš se u sobi, ono kad imaš osjećaj da se prostorija smanjuje, i da će te spljoštiti.
Pritisci.
Očekivanja.
Nemiri.
Teret...
Teško je...guram svoju psihu u invalidskim kolicima..Rastrojenost krišti svakodnevno. Vidljivo je. A niko ne vidi. Zašto ne vidite?!

 Toliko toga prećutati...

I tastatura koja osjeća svaki jecaj, u kasne sate...
Prssti koji klize po slovima kao po dirkama klavira…Pauza, uzdah…Suza..
Stojim..ne znam šta…šta da kažem…ili uradim…ophrvana čudnim osjećanjem..Ništavilo…
Mnogo tame…a ja želim svjetlo…želim se istrgnuti od ove težine…ovog bola…pogrešnih odluka..pravih ljudi…nisu pravi…zamišljam da jesu…želim da budu…
Pjevam himne mračnim odajama u glavi. Melodija istine kandžijom takta bije po oronulom odrazu…sjenka je  tu. Ona i ja…same smo…
Pričam ti…Ne, ne govorim, ne slušaj riječi..pričam ti dodirom, i tonom..Pričam ti svim ostalim osim tim nesrećnim sklopom slova..koje je neko drugi sastavio za nas…jednako boli i juče i danas. Ma koliko kažu da je vrijeme lijek ono samo oblikuje uspomenu, samo čini da bude daleko to sjećanje koje razdire..Na zgarištima sebe kupiš pepeo tuđih ostataka…otiske nemoći koje nisi napravio sam…Gazi…Koračaj…Ne! Stani!
Opet muzika, dirke titraju, tako je lako…lako biti leptir…lako je biti bilo šta..ako samo dopustiš..osjeti tihi jecaj…
I budi..
Šta ti želiš? Šta očekuješ? Po prvi put se zapitaj šta si. Otrgni se..ne dopusti..ne dopusti da te raskomada savjest. Ne daj svijesti da plovi u podsvjesno…Budi nesvjest očeličena munjama koje oblikuju karakter stvaraoca…okani se ograda, ojačaj! Vrisni! Neka krik odliježe univerzumom..
U paralelnoj stvarnosti igraš se sa lutkama..i život je poput nježnih tonova sonate…
Vazduh je čist, i tvoje bezbrižne oči ne tumaraju ćorsokakom tražeći spas..
Kraj.
Tiše! Samo malo tiše…sporije udahni poslednju kap slobode. 
Stegni zagrljajem prošle dane, ne puštaj ih, jer to si ti iz djelića koje treba sašiti…jednom. Kad budeš spremna sa osmijehom dočekati sebe.poput majke na vratima..kad te ne vidi dugo, i  najtoplije pita ''Pa gdje si do sad''…I doprati te do stola, spremajući ti jelo koje voliš..A ti nju voliš! I voleći je sebe voliš…
Zavoli se…Napokon to uradi..
Skini masku, zguli je sa lica, jer je srasla. Bršljenima godina uplela se u tvoju kožu. Biljka koju ne zalivaš umire kad-tad.

Pssssst. Neko donosi kap.

Нема коментара:

Постави коментар

Дошло је до грешке у овом гаџету