недеља, 01. децембар 2013.

Capture the moment

Kandže melanholije zarivene su u kožu mog bitisanja već duže vrijeme...Nisam sigurna kako se sa njima izboriti, i, da li uopšte treba da se borim. Umorna sam. Čelična konstrukcija mog bića odavno je ojačana legurom željeza mojih misli i betona moje otvorenosti za svijet.
I tu si ti.

Jednom sam ti rekla...Svoje najdublje istine ne umijem reći na glas...Nema ni potrebe, riječi uvijek najmanje govore.
Ali one su potrebne, meni su potrebne, jer su one zapravo ta spona i ta oštrica koja me uporno rastavlja i sastavlja...Razdirem komadiće svjesnosti i pretačem svoju unutrašnjost u ovih par rečenica, možda ne potpunih, ali suštinski razotkrivenih do kraja.
Ne tražim od ljudi da razumiju, a ti to tako prirodno radiš. Jednostavno razumiješ.
Svoju snagu izjednačavam sa krhkim pogledom upućenim tebi, nesvjesno, ali potpuno iskreno, kao da u odrazu tvojih zjenica vidim sebe-kao što i vidim.
Isklesana od iverja tuđih očekivanja, istkana prozirnim koncem želja koje nisu moje, a u ovoj epohi odrastanja srasla sa svojim manama, svjesno ih pokušavajući iskoristiti tako da postanu vrline, došla sam do tačke u kojoj sve ostavljam iza sebe.
Korijeni su truli, temelji porušeni. Ostali su zidovi. Ljuštura ispunjena vazduhom.
No, ma koliko bilo tako,  ta podvojena ličnost mene od ranije i mene od sada vodi zvijerske i krvničke ratove, praveći od mene svog roba.
Ishod ne znam, i nije vjerovatno da ću ga znati. Tmina me obuzima češće nego obično, a moje lice ište svjetlost. Isprazne sijenke minulog igraju mojim mislima, praveći od dana hodnike u kojima se vješto skrivaju i izlaze kada osjete svoju potrebu za pokazivanjem.
Proći će. Znam da hoće.
Nisam pesimist. Nikad nisam ni bila. Samo....Radim ono što najbolje umijem....Pokušavam da se vratim sebi, onome što sam nekada bila, tj. onome što je bilo najljepše i najiskrenije u meni...Podstičeš me na to. Nije čak ni tolika zadivljenost moja zbog svojih emocija prema tebi, koliko je ogromna sreća što postoji neko ko me inspiriše. I to baš sada, u ovom vremenu. Kada je to najteže.

Svoje najveće strahove prevazila sam u životu sama, najteže borbe vodila sa sobom, bila sama sebi motivacija i dželat, doživjela krah i reparaciju. Sada osjećam podršku. To su ta ćutanja koja su mi najdraža. Zagrljaj koji znači sigurnost, u ovom svijetu koji je toliko sitan da je beznačajan, a opet strašan jer ga um transformiše u aždaju koja proždrljivo hrli ka...meni.

Нема коментара:

Постави коментар

Дошло је до грешке у овом гаџету