**

**

Prizivam bezdane ostanka mučnog

u kom se sveti svjetovi tuku,

valjani  krik van praga kućnog

neće nadglasat’  tuge mi huku.

Sjeti me časak

mrtvoga zova

na noći i dane što uludo zjape,

kula od sjajnih dječijih snova

otrovi  sad su što u glavi cakle.

Bezboroje brojim do prestanka svega

unazad, naprijed, u nedogled, opet

oronuli odraz negdje tuda čeka,

da opravda tuđe a i moje bore.

Juče za sjutra, sada za juče,

vremenski lanci  rđavo stežu,

a sjenka i osmijeh tu na pragu kuće

suzom  i vriskom  šuplji svijet  vežu.

                                                                                                        *

Grebem.
Dok noktima razaram kožu iz koje 
želim izaći
mahnito cijedim krik
koji ćutim,
dok se grčim.
Tren,
samo taj uzdah vremena,
potreban za urlik.
Treba mi,
vrijeme koje se ne da
zauzdati kanapima,
ni satima,
već rukama
sklopljenim u zagrljaj.
Drhtaj,
njega trebam,
titraj svemira
tražim da gledam,
gdje nemire pretaču u jecaj.

****

Udahni me stihom,

izgovori

sve što ćutiš sebi,

dozvoli da igrom

riječi

izmjeniš muk

što  slijedim.

Izmami me pjesmom,

prošetaj rubom svoje usne,

dirni me ehom

da tebe od tebe samog uzmem.

Trgni me ritmom,

da laganu nosi me

 val što ga praviš,

udahni me stihom

da kad god me pustiš

znam gdje da se vratim.

*Rapsodija pakla

Pregrišću zgrčenu misao tvoju

dok čeličnom kandžom šibam ti um,

dronjke savjesti  što iznutra kolju

grabiš al nema nikoga tu

da spasi,

ni makne

od tebe  kopče mog groznog prelijepog zova,

da mrdneš,

nit kreneš

nikuda ne sm’ješ, krvnik sam  duše staroga kova.

Trčiš a stojiš, vezah te lancem,

gledaš a oči izvadi mrak,

krvariš pjesmu, i grebeš portret

pakla kojem lik si ti sam.

***

Vrati zemlji beskrajno lice

krv koju sišeš od rođenja njenu,

ne uzimaj ništa od svoje krivice

rođenjem svojim dužan si jednu

smrt da joj vratiš.

Ne rovi u zemljine bore.

Starost joj vječni predstavlja teret,

i ispod njene ispucale kore

životni leži i čedni kremen.

Taknuti nemoj izgreban  osmijeh

koji i dalje mami nam vrijeme

otrov i pitkost praviše omlet

vračeva drevnih i daše sjeme

što posija čovjek.

Zato vrati zemlji njeno lice,

isiši svoje sokove ljudske,

zalij joj bol, ublaži klice

bolesti ispod njene mrke ljuske.

Zarazi šume, o čovječe bjedni,

ukalja rijeku, razbolje vazduh,

živuljke zemlji istržeš smjelim

instinktom lovca što otkri barut.

Razumjevši  pohlepu svojega uma

zagadi blaga što njega liječe

naljuti planinu , umrije šuma

posija žal što zemlju steže,

k'o vječni teret.

Vrati joj lice!

Krv koju sišeš od rođenja njenu,

ne uzimaj ništa od svoje krivice

rođenjem svojim dužan si jednu

smrt da joj vratiš.