четвртак, 27. фебруар 2014.

***

Vrati zemlji beskrajno lice

krv koju sišeš od rođenja njenu,
ne uzimaj ništa od svoje krivice
rođenjem svojim dužan si jednu
smrt da joj vratiš.

Ne rovi u zemljine bore.
Starost joj vječni predstavlja teret,
i ispod njene ispucale kore
životni leži i čedni kremen.

Taknuti nemoj izgreban  osmijeh
koji i dalje mami nam vrijeme
otrov i pitkost praviše omlet
vračeva drevnih i daše sjeme
što posija čovjek.

Zato vrati zemlji njeno lice,
isiši svoje sokove ljudske,
zalij joj bol, ublaži klice
bolesti ispod njene mrke ljuske.

Zarazi šume, o čovječe bjedni,
ukalja rijeku, razbolje vazduh,
živuljke zemlji istržeš smjelim
instinktom lovca što otkri barut.

Razumjevši  pohlepu svojega uma
zagadi blaga što njega liječe
naljuti planinu , umrije šuma
posija žal što zemlju steže,
k'o vječni teret.

Vrati joj lice!
Krv koju sišeš od rođenja njenu,
ne uzimaj ništa od svoje krivice
rođenjem svojim dužan si jednu

smrt da joj vratiš.

Нема коментара:

Постави коментар