четвртак, 27. фебруар 2014.

**

**
Prizivam bezdane ostanka mučnog
u kom se sveti svjetovi tuku,
valjani  krik van praga kućnog
neće nadglasat’  tuge mi huku.
Sjeti me časak
mrtvoga zova
na noći i dane što uludo zjape,
kula od sjajnih dječijih snova
otrovi  sad su što u glavi cakle.
Bezboroje brojim do prestanka svega
unazad, naprijed, u nedogled, opet
oronuli odraz negdje tuda čeka,
da opravda tuđe a i moje bore.
Juče za sjutra, sada za juče,
vremenski lanci  rđavo stežu,
a sjenka i osmijeh tu na pragu kuće

suzom  i vriskom  šuplji svijet  vežu.



                                                                                                        *
Grebem.
Dok noktima razaram kožu iz koje 
želim izaći
mahnito cijedim krik
koji ćutim,
dok se grčim.
Tren,
samo taj uzdah vremena,
potreban za urlik.
Treba mi,
vrijeme koje se ne da
zauzdati kanapima,
ni satima,
već rukama
sklopljenim u zagrljaj.
Drhtaj,
njega trebam,
titraj svemira
tražim da gledam,
gdje nemire pretaču u jecaj.










****
Udahni me stihom,
izgovori
sve što ćutiš sebi,
dozvoli da igrom
riječi
izmjeniš muk
što  slijedim.
Izmami me pjesmom,
prošetaj rubom svoje usne,
dirni me ehom
da tebe od tebe samog uzmem.
Trgni me ritmom,
da laganu nosi me
 val što ga praviš,
udahni me stihom
da kad god me pustiš
znam gdje da se vratim.




*Rapsodija pakla


Pregrišću zgrčenu misao tvoju
dok čeličnom kandžom šibam ti um,
dronjke savjesti  što iznutra kolju
grabiš al nema nikoga tu
da spasi,
ni makne
od tebe  kopče mog groznog prelijepog zova,
da mrdneš,
nit kreneš
nikuda ne sm’ješ, krvnik sam  duše staroga kova.
Trčiš a stojiš, vezah te lancem,
gledaš a oči izvadi mrak,
krvariš pjesmu, i grebeš portret
pakla kojem lik si ti sam.

Нема коментара:

Постави коментар

Дошло је до грешке у овом гаџету