субота, 29. јун 2013.

Zapravo, on je izabrao nas

Osjećam okove. Nekako, kad god pokušam maknuti stege koje su nametnuli, što ljudi, što moja svijest, i savjest, sve više se vraćam u prošle dane. Ne vidim naprijed dok podobno ne ispitam sve unazad. Prvih godina, nisam znala koliko je jako sve ovo u šta se upuštih, ne znajući koliku snagu i koliku motivaciju nosi hip hop, nesvjesna da se ta emocija širi žilama baš kao krici minulog, i onog što me tek čeka. U početku je to strast. Tada bijahu to samo iskazi kojima sam htjela pokazati da sam to ja, da ljudi vide, znaju, da se pokažem drugačijom, jer, zaboga, bila sam toliko buntovna da sam imala osjećaj da mogu sama protiv svijeta, da ga mogu promijeniti stihom.
No, sjekire većine mišljahu lagano posjeći ono što, već odavno čini korijen moga bića. Nekada strast, sada ljubav, nekada nagon, sada način, nekada fraza, sada filozofija života.
Da, zapravo, suštinski, to je ono što hip hop predstavlja. Sa svim svojim elementima, prožetim onom silinom zanosa koji obuzima dok ispoljavaš sve svoje misli,  kroz ton, skreč, pokret ili rimu…Više nemaš potrebu pokazivati da se izdvajaš iz mase, ti si već izdvojen, samom činjenicom što si  svoj, bez ikakvih težnji za mijenjanjem onoga što te predstavlja. A imaš toliko toga da pružiš. Svaki kick nosi djelić spontanog izliva osjećanja, svaki lajn je na glas priznata pobjeda, a svaki set ispoljavanje svega što jesi i što želiš biti.
Ti okovi o kojima govorih, zapravo su nemoć. Ovoga trenutka osjećam se nemoćno, jer vidim toliko ljudi koji mogu promijeniti toliko toga! Ispred mene stoje osobe koje kapiraju svako slovo, ali, samo stoje. Kao kipovi koji čekaju da ih neko ponese na neko ljepše mjesto. No ne pomišljaju da će, čekajući, strunuti materijal od kog su napravljeni, da je dovoljan samo jedan pokušaj, uz malo volje, da hodaju sopstvenim nogama, da kada kažem 'hip hop' ovdje ne vidim rasute ljepote pokraj makadama, da ne vidim prozirne klikere u lokvama svakodnevice, a znam da ste mnogo više! I da možete više!  Bjesnim, neopisivo bjesnim, jer ne vidim pomake, predstavljate nivo, ali nama je potrebna cjelina, ne trebaju djelovi, već čitava slika. U Crnoj Gori još uvijek nije napravljena takva fotografija; ona koja, kad je pogledam, predstavlja jednu istinsku sponu ljudi koji imaju srž življenja, koji znaju svoju svrhu-a shvatili su je gledajući se kroz prizmu mc-inga, bboyinga, grafitta I dj-inga…Možda je moja stvarnost iskrivljena, pa ne primjećujemo isto, možda neko to drugačije gleda.. Ali, sve dok ne usaglasimo stvarnosti, nema pomaka, a to boli. Boli što gubimo onu živopisnu snagu za mijenjanjem ovog glupog sistema, ovih tmurnih dana u kojima jedino za šta se istinski borimo je način da preživimo. Ali mi smo više od preživljavanja!  Duh koji posjedujemo stečen načinom života koji izabrasmo (zapravo, on je izabrao nas, toliko je jak da ga dišemo, pijemo, mislimo, krvarimo), daje misiju, koju svi znamo i predosjećamo. Jedino pitanje je, imamo li snage da je sprovedemo do kraja?

Нема коментара:

Постави коментар

Дошло је до грешке у овом гаџету